Posle odgledanog „Utiska nedelje“ (Vučić, Panović i moja malenkost) Basara zaključuje (Danas, 12. mart) kako je emisija poslala poruku „idilične večeri u Budalistanu“. Danasov kolumnista još dodaje: „Ratne sekire su zakopane. Ideologije (ako ih je ikada i bilo) zaboravljene, Koštunica bi trebalo da bude zadovoljan - nacionalno jedinstvo je konačno postignuto. Oko čega, dame i gospodo?“ Na svoje pitanje netom i odgovora: „Oko onoga čemu se pokojni Đinđić izrugivao u svojim tekstovima iz devedesetih: Za Srbiju i srpski narod je najvažnije to da postoje...“ Imam par primedbi na ove Basarine konstatacije, no, pre toga kraći uvod.
Odavno se u Srbiji nije stekao ovakav splet okolnosti: imamo vlast koja po svim merenjima uživa izuzetno visoku podršku građana, i ta vlast se zalaže za politiku koja uživa, bezmalo, konsenzus čitavog društva.
Osnovne tačke te politike su završetak dijaloga s Prištinom uz pronalazak održivog rešenja koje će doneti dugoročni mir i stabilnost i dobijanje datuma za početak pregovora sa EU, čime će se višegodišnji napori prethodnih vlada, a pre svega građana Srbije, valorizovati, a put srbije ka EU i boljem životu učiniti ireverzibilnim.
U vreme kad smo smislili da napravimo Idole, Srđan i ja bili smo bili izgubljeni negde u meandrima Instituta za patološku anatomiju Medicinskog fakulteta, na drugoj godini. Provodili smo vreme u salama za obdukciju, pa nagnuti nad mikroskope posmatrali preparate bolešću izmenjenih tkiva, sve vreme očajnički tražeći mogućnost da otkrijemo ima li života van formalina u koji smo bili zagnjureni. Pravljenje new wave benda bio je odisaj frustriranih studenata, a i sledeći korak, u kome Srđan iz izvesnosti svoje buduće lekarske karijere zastrani na FDU, gde upiše režiju, možda još i više.
Margitu sam upoznao 77. na žuru kod Jovana Stojanovića. On se tad zabavljao sa Sanjom Adamović koja je iz Pete prešla u Prvu, u trećem razredu, i stanovao je u Dobračinoj, u Sandinoj zgradi.
Zdravo Krle,
Pričali smo bili nedavno o prevođenju Dilana.
Obećao si da ćeš da objaviš moj prevod, jer nemam autorsku opciju, pa ćeš ti moći da krtitikuješ, a ja da se preznojavam.
Ispred Histofiziološkog instituta, tamo negde sedamdeset šeste, stojimo Dubravka Jovanović i ja, pred vežbu, i razgovaramo i tome zašto se pop muzika tako zove.
Ja tvrdim da to pop znači prasak, eksplozija, a Dubravka kaže da može i to, ali da ona misli da je pop skraćenica od popular…
To je bila uzgredna tema, u stvari smo se dogovorili da joj vratim knjigu o Staljinu Roja Medvedeva koju mi je dala na čitanje, što ću ja i učiniti par dana kasnije i tom ću prilikom upoznati jednog od budućih članova Idola.
Gledao sam prethodnih nekoliko subota «Prvi glas Srbije» na TV, pa imam neke utiske koje bih podelio s vama.
Meni je ta emisija zanimljiva, sad kad razmislim, najviše zato što postoji stalni dualizam između simpatičnih pevača amatera i nesimpatičnog žirija sastavljenog od dvoje pevača profesionalaca i jednog kompozitora.
E sad, to što su pevači takmičari meni simpatični, a žiri nije, stvar je ličnog afiniteta. Verovatno i načina na koji ja procenjujem TV lica i sasvim je moguće da se mnogi ne bi složili s mojom ocenom. Ali drugo sam nešto hteo.
Ovako sam mislio: pošto blogeri vole poeziju, opet sam preveo pesmu, ovaj put to je jedna koju sam čitao prilično davno, mislim da sam tada bio student i da su Idoli bili u ranoj fazi...pominjem to jer su mi se neke slike iz pesme isprepletale s nekim događajima i sa nekim stihovima iz tog perioda. Mislim da sam u to vreme spremao anatomiju i da je bila zima slična ovoj sad. Odvratan period. Pesmu sam našao u nekakvom štampanom materijalu koji je potom netragom nestao. Ali sam zapamtio naslov i neke elemente...Sinoć sam se toga setio, pronašao pesmu na netu i preveo je.
A Late Walk
When I go up through the mowing field,
The headless aftermath,
Smooth-laid like thatch with the heavy dew,
Half closes the garden path.
And when I come to the garden ground,
The whir of sober birds
Up from the tangle of withered weeds
Is sadder than any words.
Nikola Vujčić je u današnjem kulturnom dodatku «Politike» podsetio na probleme koje je imao kada je 1985. objavio pesmu slovenačkog pesnika Tomaža Šalamuna «Zašto sam fašista» u «Književnoj reči».
Nesporazum oko pesme nastao je najviše zbog nerazumevanja autorove ironije kojom je upravo «naglašavao svu svirepost fašizma u želji da to zlo izvrgne ruglu» (Ovo su Šalamunove reči objavljene u štampi iz tog perioda.) A Tine Hribar, koji je ovu pesmu svrstao u svoju zbirku «Savremena slovenačka poezija», kaže da je Šalamunova pesma izrazito