Ili, kako videti 2000 vrsta za što manje para?
Ptičarenje kroz pustinju (Namibija)... Foto (c) The Biggest Twitch
Posle nekog vremena provedenog u muvanju po kako-tako očuvanoj prirodi, ali i betoniranim obalama reka, pa čak i komunalnim deponijama – sve to u potrazi za pticama, počne da vas kopka kako da pronađete još vrsta, koliko ih je uopšte moguće posmatrati za života? Evo kako se stiže do 4000 ili 8000 posmatranih vrsta; ali, kako uopšte stići do prvih 1000 ili 2000?
Planinsko područje Cholomontas, centralni Halkidiki (foto Wikimedia Commons)
Razmišljao sam o ovom blogu proletos, ali su me poplave bacile u depresiju i stvorile utisak da je sasvim besmisleno ma kome opisivati gde da posmatra ptice u Grčkoj. Možda i jeste. Ipak, neki moji prijatelji su baš u tu oblast otišli, pa se već i vratili, a sve bez informacija gde da tamo traže ptice, pa ću pokušati da to sada donekle ispravim.
Negde pred ponoć primetih vest da je stradao neko koga nisam nikada upoznao, čak za njega nisam ni znao sve do te vesti. Pa ipak, napunim čašu i prolijem nekoliko kapi. Za dušu. Najvećem kljovašu istočne Afrike – možda i celog kontinenta. Nepodnošljivo lako je moguće – i Sveta.
Prognoza je bila “kiša čitavog dana” i dok s kafom u ruci kroz prozor gledam vedro nebo, upućujem meteorolozima misli koje neću podeliti s vama. No, podelio sam ih s drugim ptičarima na FB, pa smo lupali glavu kuda sad bez prethodnog plana i ranog polaska i tako smo se nas četvoro našli preko, u ritu, na obodu ribnjaka Mika Alas u Krnjači.
Ružičasti nesit - Foto (c) Georgos Spiridakis
Dremež jutarnji... osluškujem cviljenje opute i škripu bokobrana dok se trup valja na lenjim talasićima i češe o susednu jedrilicu. Ne ustaje mi se. Ipak, uskoro isplovljavamo, a ne bi bilo loše da pre toga bar kafu popijem. Selo Finikas na Sirosu, jednom od Kikladskih ostrva, leži u zavetrini brda, pa ipak, ovog jutra se žbunovi povijaju na vetru.
Ako pakovanje ne računate u putovanje (a uspeo sam da spakujem stativ u koferče dovoljno malo da može da prođe kao ručni prtljag!), ono praktično počinje sletanjem. Carinom. Nebom nad novim gradom. Svake godine sam u Grčkoj, pa ipak, ovo mi je prvi put u Atini.
...za knjigu koju sam baš danas pročitao, dok sam čekao da mi operu kola. Tj, nije baš toliko tanka, nego sam je danas završio, a da sam isprva rekao da sam je danas završio, značilo bi da sam je to ja napisao – a nisam, al’ mi sve nekako žao što se nisam prvi setio...
„Još malo pa nestalo“ (naslov originala Last Chance to See) bavi se upravo time: vrstama koje su preživele u tako malom broju, da se u ma kom trenutku mogu bespovratno sunovratiti preko ivice sveta.
Utina – sve fotografije (c) Saša Preradović
Prvo zaustavljanje jutarnje: mladi belorepan skoro uz sam put i nekoliko desetina gačaca unaokolo. Ptičarenje koje započinje najvećim orlom konrinenta – obećava.