Na paradi u Moskvi, kojom se 9. maja obeležava 65 godina od pobede nad fašizmom, neće učestvovati vojnici Vojske Srbije jer nisu dobili poziv.
Paradi će prisustvovati predsednik Srbije Boris Tadić.
Vlada Srbije je saopštila da će 7. maja u svim osnovnim i srednjim školama u Srbiji biti održani tematski časovi posvećeni antifašizmu, slobodarstvu i rodoljublju, kao i analizi sudbonosnih događaja koji su obeležili period Drugog svetskog rata.
Uoči Dana pobede, 8. maja, sa Savske terase Beogradske tvrđave biće izvršena počasna artiljerijska paljba u čast državnog praznika, posle čega će biti svečano otvoren deo stalne postavke Vojnog muzeja u Beogradu posvećenog Drugom svetskom ratu.
Predsednik Tadić je u Norveškoj položio venac i odao poštu jugoslovenskim partizanima koji su se borili protiv Kvislinga.
Preključe je delegacija ministarstva spoljnih poslova položila je venac na Titov grob i zajedno sa dioplomatskim korom odala odala mu poštu kao osnivaču Pokreta nesvrstanih.
(doduše RTS je tu činjenicu prećutala, valjda da ne iritira neke druge).
Da je sve ovo rađeno svih proteklih godina umesto da se upinjalo da se dokaže kako partizani nisu oslobodili već zajedno sa Rusima okupirali Srbiju i Beograd, da nismo izbrisali sve što podseća na antifašističku borbu, a da to sve ruski ambasadori nisu primećivali, sigurno bi i Vojska Srbije marširala na Crvenom trgu.
Navodno, u Ministarstvu odbrane Srbije kažu da su priželjkivali taj poziv
Evo, 4. maja će službeno, trideset godina da je umro Josip Broz Tito. Neslužbeno, možda se njegova smrt dogodila koji mesec ranije, a možda i nije. Ispričaću tokom ovoga teksta jedan detalj koji mene upućuje da je verovatno umro u februaru, ali to nije najbitnije za ono što zapravo želim ispričati.
U momentu kad je objavljeno da je Tito umro, nalazio sam se u vojsci, u Ribnici na Dolenjskom, varošici oko 40 kilometara udaljenoj od Ljubljane. Lepa je Ribnica. I sada se sa nostalgijom prisetim nekih detalja iz jednogodišnjeg života tamo. Recimo, sedenja "Pri Cenetu", Marijaninih
Bila je subota popodne, pozno prolećni dan, nekoliko nedelja pred prvi Band Aid koncert. Aleksić se spremio za izlazak. Kapu je nosio u ruci, uvek je nosio u ruci, ako bi negde sreo oficira pravio bi se kako mu se odšrafila zvezda pa je kao namešta. Bilo mu je stalo da mu se ne pokvari kovrdžava frizura i prstima je popravljao pri susretu sa svakim ogledalom, prozorom ili izlogom. Rekao sam mu da nisam naročito raspoložen za grad. Pomenuo mi je vešalicu na žaru “Kod Mülera”, i princes krofne, ali sam ja ostao pri svome. Retko sam izlazio u grad, mada sam imao pregršt plavih kartončića
Branko Kraljić je dobio žuticu. Upoznao sam ga kasnije, dok je sa povišenim bilirubinom sedeo u trpezariji Garnizonske ambulante Črnomelj i očajnog izraza lica pušio. Bio je pristojan čovek, jedan od onih koji vole Idole, naročito njihove spore, plačipičkaste pesme. Tvrdio je da su one imale vidnog učinka na njegov erotski život. U ambulantu je voleo da dođe zbog svog bilirubina o kome je rado pričao, i zbog prijatne mogućnosti nesmetanog kupanja koje je pružao stacionar.
gost autor Džulija Golin, stručnjak za Balkan i član savetodavnog odbora Američkog saveta za Kosovo
Ljudi zakopavaju istoriju da bi je ponovili. Džon Ranc, predsednik preživelih iz logora Buhenvald, u pismu 1996. godine upućenog „Njujrk Tajmsu", napisao je - „Ironično je što je uz pomoć SAD 1990-ih godina predsednik Franjo Tuđman uspeo da prošle godine ostvari ono što nacistima i njihovim saradnicima u Drugom svetskom ratu nije pošlo za rukom, a to je iskorenjivanje čitavog stanovništva Srba iz Srpske Krajine ... danas je fašistički režim Ante Pavelića zvanično rehabilitovan u Hrvatskoj. Ulice i javni objekti nose imena tvoraca holokausta, oživela je valuta iz nacističke ere, dok se broj poklanih ljudi i obim pokolja preinačuje".
U ono vreme postojali su proletarijat, koji je prerastao u radničku klasu, poštena inteligencija i nedodirljivi političari. A sad imamo masu proletera, radničke klase skoro da i nema, inteligencija odavno nije više poštena, političari su i dalje nedodirljivi. Čekaj... Neko fali. Neko nema alibi. To su tajkuni, ili kako ih sve češće nazivamo, vladari iz senke. To je novonastali društveni soj, koji mahom živi od nedostatka dokaza, pri tom kontrolišući 95 odsto bogatstva.
" Vox populi, vox dei". Glas naroda je glas boga. Ova prilicno populisticka krilatica za neke jeste lakmus papir demokratskog drustva. Politicari bi se trebali baviti citanjem javnog menja te svoje odluke donositi u skladu sa "glasom naroda". Neki politicki naucnici tvrde da je to upravo ono sto se desava na americkoj politickoj sceni. Doduse postoje i oni sto gledaju odnos javnog mjenja I politickih odluka kao prilicno dinamicniji od odnosa da politicari samo prate glas naroda. Nema sumnje da je politicarima i te kako bitno javno mjenje , ali ne da bi ga
Cesto ovde diskutujemo o tome. Evo jednog putovanja kroz medicinsku etiku od 60tih do danas iz pera Stephena Shaleta.
The ‘black spot' is a fictional literary device invented by Robert Louis Stevenson for his novel Treasure Island. In the book, a pirate is presented with a ‘black spot' to officially pronounce judgment - a verdict of guilty. It was a source of much fear because it meant that the pirate would die imminently. In Treasure Island, Billy Bones is so frightened