Ovih dana se ovako žustro družim s vama zato što sam (do danas!) odlagao i odlagao jednu užasno neugodnu obavezu koja se morala otkačiti a koja mi se nikako nije dala, otimao sam se i cvileo u sebi do poslednjeg trenutka, bukvalno. Uradio jedan dan pred istek roka, nisam spavao od nervoze u koju sam se doveo i stresa koji sam sam sebi nabio. Okej sve to, prošlo je. Da se izmisli pilula protiv prokrastinacije, uzeo bih je, ali sutra.
Nego, da bih misli odvratio od te neugodne stvari, poslednjih par dana obilato sam se poslužio blogom. Pa me to navelo na razmišljanje - zašto na ovaj blog dolaze ovoliki ljudi, sistematski, godinama i vise tu danonoćno? Možda je to eto baš zato jer im je tako najlakše da sebi zaokupe misli nečim drugim kad im je teško ili kad su u nekoj frci. Kad se napiju ili naduvaju, kad im je bila prasa. Kad je jednostavnije trlati lan o Brnabićki i Vulinu nego razmišljati o praznini oko sebe i u sebi. Kad si toliko isfrustriran da samo hoćeš da se nekom najebeš keve i ništa drugo. Ili čak kad hoćeš nešto lepo da objaviš ili podeliš (znatno redje, posledica sumornog doba u kojem živimo). Možda iz navike, u krajnjoj liniji nije ni bitno.
Drugim rečima, sve te teške i gadne reči koje jedni drugima ponekad ovde upućujemo su samo posledica nečeg drugog, dubljeg i često tužnijeg. Uvek sam se trudio da to imam u vidu i da budem strpljiv i maksimalno impersonalan u prepisci s drugima a sad ću, nakon ovog sopstvenog Blog AA iskustva, još više imati u vidu tu mogućnost da nisam jedini koji ovaj blog koristi kao neku vrstu, pa, prve pomoći.