Očekivao sam da će povodom smrti Vlade Petrića (13.11.2019, Beograd), jednog od najvećih teoretičara filma kod nas i u svetu, neko stručan da se javi prigodnim tekstom, ali je moje očekivanje ispalo uzaludno. Budući da nisam ni malo kompetentan da o Vladinom stvaralaštvu stručno pišem, ovo je prilika da se setim par situacija kada sam se s njim družio.
Pre toga, nekoliko biografskih beleški za one koji o Vladi malo znaju.
Vladimir Vlada Petrić (Prnjavor, 1928) jedan je od najznačajnijih savremenih teoretičara i istoričara filma. Petrić je profesorsku karijeru započeo na Akademiji za Pozorište, Film, Radio i Televiziju u Beogradu, a nastavio je na čuvenom Univerzitetu Harvard, gde je osnovao i vodio Harvardski filmski arhiv sa ciljem da promoviše film kao umetnost i podstakne njegovo multidisciplinarno izučavanje. Kao filmski kritičar objavljivao je radove u Politici i uglednim specijalizovanim časopisima Sight and Sound, Cinema Journal i Film Quarterly.
Kao teoretičar, Petrić istražuje sinematička, specifično filmska izražajna sredstava. Među njegove najznačajnije knjige spadaju Čarobni ekran (1962), Šekspir i film (1964), Uvođenje u film (1968), Razvoj filmskih vrsta (1970), Film i snovi (1981), Konstruktivizam u filmu (1987)… Petrić je aktivan i kao filmski stvaralac, proširujući svoje traganje za „čistom filmičnošću“ u praksi, kroz filmove i filmske eseje Nemilosrdni anđeo, Simfonija ruku, Estetika pokretne slike, Zid uspomena… (Ova biografska crtica je copy/pejstovana iz novine “Danas” – 04.01.2018-, tek da zadovoljim dežurne lovce na plagijate).
Za svoj doprinos kritičkom promišljanju filmske umetnosti i kulture, Vladi je 2018. godine dodeljena nagrada “Nebojša Popović”.
Povodom te nagrade, Arsenije Arsa Jovanović, reditelj, pisac i kompozitor je napisao ovo:
Davno je trebalo ukazati na ovu retku i značajnu ličnost izuzetne kulture i svestrane darovitosti, Vladimir Petrić je renesansni tip intektualca, mislioca i umetnika, u celokupnoj kulturnoj istoriji Srba mesto mu je među velikanima, nerado bih da navedem institucije koje su se prema njemu sramno ponele ali se neću uzdržati da ne navedem da ga beogradski Fakultet dramskih umetnosti ni jednom nije pozvao da studentima, ne manje i profesorima, održi kakav kurs ili bar jedno predavanje, svedok sam da mu, s druge strane, mnoge svetske katedre upućuju takve pozive, čestitam mu na nagradi a zahvalan sam onima koji su ga se setili.
Veliki deo Vladine aktivnosti je bio fokusiran na arhivski rad, a kao arhivar Harvardske kolekcije koju je osnovao i održavao, bio je u mogućnosti da donira veliku količinu filmske arhivske građe i našoj Kinoteci.
Početkom devedestih sam bio u poseti mom drugu, profesoru filma, na Oklahoma Univerzitetu (OU) u mestu Norman, Oklahoma, udaljenom oko 50km od Oklahoma Sitija. Ja sam tu držao neko predavanje na departmanu za matematiku, i posle predavanja mi je drug rekao da idemo na aerodrom u Oklahoma Siti da sačekamo njegovog gosta i prijatelja Vladu Petrića, profesora sa Harvarda. On treba da održi nekoliko predavanja na njegovom departmanu. Vladu smo sačekali i tokom vožnje ka Normanu, on je stalno ponavljao: “Jao, gde ste me ovo doveli, kao da sam u Dolovu!?”. Istina, taj deo puta (OC-Norman) nije bio ni malo sinematičan, ili, da budem brutalan, u pitanju je klasičan američki fucking middle of nowhere. (Neko mi je nedavno objasnio da ni Dolovo nije ništa bolje. Ja nikad nisam tamo zalazio pa ne znam). OU i nije tako odbojan arhitektonski (Cherokee Gothic stil), ali je okoliš zaista depresivan.
Ta Vladina predavanja koja su usledila bila su briljantna, ali su na precizan način odražavala Vladin stil, i Vladinu ličnost.
Izašao je pred studente i odmah rekao: “Rado ću odgovoriti na vaša pitanja ako su pametna. Molim vas, nemojte me prekidati pitanjima koja su budalasta ili koja odražavaju vaše beskrajno nepoznavanje materije!” Ko makar malo zna mentalitet razmaženih američkih studenata, odmah će mu biti jasno da je ta Vladina primedba imala efekat hladnog tuša na sve. Ipak, sala je bila puna, student su s pažnjom slušali. I niko nije postavio ni jedno pitanje. Ali su uporno dolazili da čuju velikog teoretičara filma.
Tom prilikom sam imao priliku da pregledam i čitam Vladina skripta iz davnih vremena, dok je predavao na Akademiji u Beogradu. Njegova fascinacija filmskim jezikom i “filmičnošću” da tako kažem, vuče korene od njegovog profesionalnog prethodnika u Americi i profesora u Beogradu, Slavka Vorkapića, koji je godinama radio u Holivudu u koji je, posle mnogo lutanja, dospeo 1921. godine. Najpoznatiji kao izvanredan montažer, Vorkapić je takođe insistirao na dokumentarcima (veoma katkim), lirskim i čisto kinematičkim kratkometražnim filmovima. Usuđujem se da napišem, mada ne mogu da dokažem, da je i Aca Ilić, čuveni reditelj dokumentarnih filmova (film “Malj”, na primer), bio pod uticajem stvaralaštva profesora Slavka Vorkapića. U svakom slučaju, Vlada Petrić je nesebično uložio veliki napor da se održi sećanje na stvaralaštvo i dostignuća Slavka Vorkapića.
Moje drugo, meni značajno i duže, druženja se Vladom se desilo u Parizu, otprilike deceniju kasnije. Tamo sam bio na nekoj konferenciji, i taj moj drug iz Oklahome i ja smo se javili Vladi. On je tada bio pred penzionisanjem, i dosta vremena je provodio u svom stanu u Parizu. Našli smo se, po njegovom predlogu naravno, u Le Grand Café u Parizu. U kafeu gde je prvi komercijalni film braće Lumiere prvi put javno prikazan. A na kom drugom mestu bi pesnik filmske umetnosti više voleo da se nađe?
Tu smo proveli par sati u razgovoru o nastanku i istoriji filma, a zatim smo otišli kod njega u stan gde nas je čekao domaći ručak koji je spremila Vladina životna saputnica Dara Čalenić. Ručali smo, zabavljali se, i dalje pričali o filmu, o umetnosti, o svemu. Najzad, Vlada se uozbiljio, okrenuo se ka meni, i ozbiljno me pitao: “A čime se vi tačno bavite?” On je od ranije znao da sam prirodnjak koji se silom prilika orijentisao na istraživanja u genomici. Ja sam se potrudio da mu ukratko opišem šta su to tipovi ličnosti, da kod razvoja ličnosti postoji genetski doprinos, da ja taj doprinos istražujem, i slično. On je pažljivo slušao i na kraju, u svom maniru, rekao: “Ma hajte, molim vas, pa to su gluposti!” Više o mojim naučnim interesima nismo pričali.
Mnogo godina kasnije, uvideo sam da je na svoj način Vlada bio u pravu. Kada mi se ukazala prilika, ostavio sam sve te “nauke” klimavih osnova i uspešno se vratio fizici, rigoroznoj nauci koja me je od uvek privlačila. Poslednjih godina, dok je Vlada na kraće boravio u Beogradu, nisam stigao da se s njim sretnem i ovo neka bude prilika da mu se najiskrenije zahvalim za tu primedbu koju je napravio u Parizu.
Hvala, Vlado! R.I.P.