Nikada nisam smatrao da za događaje tokom devedesetih postoji kolektivna krivica, ali čvrsto verujem da mora postojati kolektivna odgovornost, a to je nešto što kao narod konstatno pokušavamo da izbegnemo. To je ona moralna i metafizička odgovornost o kojoj je Jaspers govorio neposredno nakon drugog svetskog rata, suočavajući se sa pogubnim posledicama višegodišnje vladavine ideologije nacinal-šovinizma.
U celokupnoj situaciji koja se odvijala oko smrti i sahrane Patrijarha Pavla u javnosti smo više puta imali prilike da čujemo komentare da se posredi događa svojevrsna klerikalizacija društva, te da Crkva ima mnogo veći uticaj na društveno politička događanja u zemlji nego što bi to trebalo da bude slučaj, a što bitno narušava sekularni karakter naše zemlje.
Svega dva dana nakon što je Srbijom prošao stravičan snimak iz duhovno - rehabilitacionog centra Crna Reka u kojima se na brutalan i sadistički način kažnjavaju zavisnici, Sveti Arhijerejski Sinod je rezolutno, bez odlaganja odlučio da zatvori ovu pseudorehabilitacionu ustanovu a vinovnike ove zaprepašćujuće priče procesuira shodno crkvenim pravilima i kanonima.
Синод СПЦ је упутио позив епископу Артемију да без одлагања затвори ову установу а да против клирика који су у своме раду користили насилне методе покрене одрговараући црквено - судски поступак.
Овако брза и резолутна одлука Синода, без сумње показује велики ниво одговорности и воље да целокупан инцидент добије свој правни епилог а јавности да јасну поруку да је насиље у било ком облику у потпуности противно вредностима јеванђеља и мисије које оно има.
Pred vama je jedan kraći tekst kojeg sam napisao pre više od godinu dana. Nikada ga nisam objavio na ovom blogu. Iako sam u svojim tekstovima i sam nekoliko puta kritikovao kontraverznu ličnost Sv. Nikolaja Velimirovića, jedan dramski pamflet mi je ukazao na potrebu da napišem nekoliko reči u nešto drugačijem kontekstu. Svima su dobro poznati moji stavovi sa kojima sam pokušavao da ukažem na kritičku uravnoteženost, poštovanje sagovornika u cilju produktivnosti dijaloga. Odlomkom koji sledi želim da ukažem na potrebu da kritičko mišljenje uvek moramo izražavati
Autor teksta koji je pred vama je naša koleginica sa bloga, Marijana Janković, diplomirani istoričar.
Veoma davno živeo je jedan mladi princ. Bio je neobično mudar, bogat i lep. Sva vrata svetske slave i uživanja bila su mu otvorena. Ali, nešto u njemu odvraćalo ga je od svih tih čari i privlačnosti sveta za kojima su milioni ostalih ljudskih bića žudeli. I jednogaDragi blogeri, zbog velikog interesovanja za ovu temu, odlučio sam da na mom blogu ugostim nekoliko blogera sa prostora Hrvatske. Verujem da ću na ovaj način doprineti poboljšanju atmosfere dijaloga i razumevanja. U sledećih nekoliko tekstova, svoju vizuru o sukobu i pomirenju podeliće sa nama sledeći blogeri: Dobronamijeran, Suzi quatro i Mayo1
Gost bloga: Dobronamjeran
Moj djed je bio šuster. Godine 1927. služio je vojsku kao mornar u Boki. Zbog sukoba s jednim narednikom, bio je premješten u Zemun. Moja baka se rodila u siromašnoj obitelji i kao služavka, došla je kod rođake u Zemun i zaručila se za jednog mladića. Moj djed je nakon vojske počeo raditi u Zemunu u tvornici dječije obuće “Mira”. Upoznao je moju zaručenu baku. No, kako je on tvrd i tvrdoglavi ličanin, tako je odlučio moju baku i oženiti. Zbog svoje tvrdoglavosti i upornosti u tome je i uspio. Nakon Zemuna, promijenili su jos dosta mjesta idući trbuhom za kruhom, te su se na kraju skrasili u Borovu, koje je tad nicalo kao naselje uz tvornicu Bata. Lijepe katnice od fasadne cigle sa 4 stana, bile su zaštitni znak naselja. Imali su dvije ćerke: moju mamu i moju tetku, sestre bliznakinje. Ludilo rata prevaljalo se preko njihovih leđa. Skladno su živjeli do 1974. godine kad je umrla moja baka. Djed je u očaju nakon sahrane pocijepao košulju,tada sam vidio tvrdog i ponosnog ličanina kako, prvi put u životu plače. Djed je umro nakon pet godina a tada sam ja plakao i lupao glavom o zid. Plakao sam i za bakom, za njenom ljubavlju prema meni i često su mi i jedan i drugi dolazili u san.
Свакоме је јасно да недавни напади на стране држављане чији је крвави епилог трагична смрт француског држављанина Бриса Татона нису ефемерна појава нити било какав стихијски насилнички импулс. Напротив, у питању је прилично сложен процес оболелости друштва у коме су симптоми све очигледнији и јачају до те мере да паралишу и доводе систем до момента дисфункциолности. У питању је нажалост ендемична појава, у којем је насиље постало попут неког националног бренда који на тај начин свакодневно уткива слово срама на већ увелико нарушени углед наше земље.
Gost bloga: Mayo1
Ovo pišem iz pozicije čovjeka koji je malo više od pola života živio u SFRJ, a ostatak u današnjoj Republici Hrvatskoj. Grad je isti: Osijek. Odmah da kažem da, kao Hrvat, nisam bio niti progonjen niti ugrožen i da mi je Titova Jugoslavija bila sasvim OK mjesto za život. Nisam nikada sanjao tisućgodišnji san, kao ni moji prijatelji, poznanici, školski drugovi i kasnije poslovni kolege i poslovni partneri. Bio sam zauzet - [dobrim] životom.