U kafiću nije bilo skoro nikog. Ništa čudno, bilo je tek 9 pre podne. Svega dva tri stola na kojima su, nagnuti nad novinama, sedeli tipovi sa plastičnim kašičicama u ustima. Moj čovek sedeo je odmah do prozora sa tri telefona ispred sebe koje je stalno poravnavao i proveravao ekrane. Do njega je sedela plavuša peglane kose, loše prepumpane gornje usne, premalenom košuljom ispod bundice koja je isticala neprirodno napumpane grudi. Našminkana kao da je tek došla sa splava na kome je pevala, umornih ali pažljivo iscrtanih očiju. Nasmejala se vrlo neprirodno kada smo se upoznali. Tačnije napravila je grimasu koju sam shvatio kao osmeh. Zubi A1, čisto da upotpuni sliku.
"Ovo je Radica, moja žena." - rekao mi je.
"Hajde sada, idi kući. "- ovaj put se obratio njoj.
"Treba mi ono iz gepeka." - pogledala ge uz onu istu grimasu.
Nevoljno je izvadio ključeve od kola, pridigao se i kroz zatvoren prozor otključao auto. Primetio sam četiri kruga na ključevima.
"Pa šta radiš, kako si? Kako su deca?" - upitao me je proveravajući poruku na Vertu telefonu koji je zauzimao centralno mesto između dva ajfona.
"Dobro su, idu u školu. Rastu."
"Ja sam moje sada odvezao. Gde idu tvoja?"
"U internacionalnu. Znaš, ziveli smo dugo preko pa..."
"Skupo brate. Skupo. Što ih ne upišeš u "Đuru"?
"Nije skupo. Tj jeste cena visoka i ne znam koliko ćemo izdržati, ali sam veoma zadovoljan kako rade i koliko se posvećuju deci. Dobro napreduju, deluju srećno i vole da idu u školu. Jedva su dočekali da prođe raspust. Uče ih mnogim korisnim stvarima mimo programa nastave. Uče ih da se poštuju međusobno, da sami rešavaju konflikte, da ne budu agresivni i da rade timski...Što je najvažnije, bezbedno je i govore jezik bez akcenta što će im svakako puno koristiti kasnije."
"Jebeš to. To nije realnost. Bacaš pare."- rekao se i javio na poziv na svom Vertu telefonu. Na ruci mu je zasijao žuti Rolex.