Ništa mi od predaka nismo naučili.
Nisam sigurna da možemo da se dogovorimo
ko su nam preci.
Ili da možemo da se dogovorimo bilo šta.
Obećavam da ću na ovom blogu da budem konfuzna.
Ali obećavam i da ćete me razumeti.
Vi koji čitate.
Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici građeni od klesanog kamena u obliku ploča, sanduka, sanduka sa postoljem, sljemenjaka, sljemenjaka sa postoljem, stuba ili krstače. Najčešće su nepravilnog oblika i na svojim plohama često imaju ukrase i natpise i najviše su rasprostranjeni po srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Vezani za ”crkvu bosansku” i bogumilstvo mada to neki osporavaju tvrdeći da su stećci izraz i običaj određenog historijskog vremena u Bosni i Hercegovini, te da pripadaju svim njenim stanovnicima jer su se ispod njih sahranjivali i pravoslavci i katolici.
zapis iz 1094 godine
Se znamenje Kneza Nenca,Velikoga Kneza Bosanskoga,a postavi je sin njegov Knez Muven,s`Bozijom pomocju i svojih vjernih,a s` inonom nijednom inom pomocju,nego on sam.
Ti,koji procitas moj kam,mozda si hodio do zvijezda.I vratio se,jer tami neima nista,do ponovo ti sam.
Clovjek mojze vidjeti ono tsto nije vidio,tcuti ono sto nije tcuo,okusti ono sto nije otkusio,bit tami gdji nije bio,al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti,ili ne najti.
I mnogo ot moje ruke na zemji bi,a ni ot mene niko ne bi mrtav i ubit.
I da ostavih kosti u tujini,i tad bih samo Bosnu sanjo.
Clovjece,tako da niesi proklet,ne tikaj u me.
Legoh 1094 ljeta,kad bjese susa,pa u nebu ne bjese ni jedne suze za me.
1167
A se lezi Didodrag Gojak,na svojini,na plemenitoj u Zahumlju.
Zasto me mati rodi?
Jer,ovdi ima vislje laznog suncevog zlata no snova,vislje vjetra no dobrih rijeci,vislje praznine no ljubavi,vislje lazi no istine,vislje uzimanja no davanja.
Jer,dani ovdi nisu ispunjeni vrimenom vetc morom,notci nisu zdjele pune slatkih sanja vetc burad puna gortcine.
Zasto me mati ti rodi?
Da budnem zedan,da budnem gladan,umoran,tujzan,....i da me ti vode napojis,sirom i hljebom nahranis,cistom posteljom odmoris,osmijehom razveselis.
O mati,sve bi to bilo isto,a potpuno drugatcije,da to hotce da uradi Kosara.Al` ona to netce.Hotce,al` drugomu.A ja hotcu samo nju.
I zbog toga zgiboh.Al`,mati,nije to bilo zalud.Jer,kad ona budne i stara i ruzna i zla,i kad se za njom,mati,nitko ne budne okretao,a onaj njen Juroje je iz kutce istjera,i kad ne budne imala ni gdje ni kud,tad ce se mene mlada sjetiti,mene i moje ljubavi.
Al` ja tad,mati,iz neba nejcu doc.Ozgo tcu sve to samo glidati.
Zbog tog zmreh majko mlad.Al` zbog toga budutceg trena,vridlo me i rodit.
Ti putnice,koji moju patnju sada znas,ne privali mi biljega,a privalis li ga Bog ti jos terzi na tvoje tijelo stavio.
1167 godne,kad bjehu pune vlkova sume.
1174
A sej je kam od Trtise.
Zivjeh mirno,Boga molec i zla ne mislec.
Ovden,gdi mi je kam,ubi me grom.
Zasto Boze?
Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem.
1174 godne po Gospodu nasem.
Mnogo je nepoznanica u vezi sa ovim nadgrobnim spomenicima.
Sigurno je jedno. Propadaju vekovima, i ubrzano.
Sve manje ljudi ih čita. Sve manje ljudi za njih zna.
A meni se cini da vecu proslavu života nisam videla.
Mak je znao.
Stecak je za mene ono sto nije za druge, ono sto na njem i u njemu nisu drugi umijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i rijec, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i zivot, jest proslost, ali jeste i buducnost.
Mak Dizdar
Mnogo je smrti oko mene (i oko svih vas, znam)
ovih dana.
Meni smeta što smo zaboravili da živimo.
Makar i posle smrti.
S PODIGNUTOM RUKOM
S podignutom rukom do beskraja neba
Znamenjima veljim oko sebe velim
Sva nasušna slova spletena od greba
Što me zaustavi u kretanju bonom
Bol da pojaca na putu
Ka onom
Stani
Velim suncu
Što tjeme mi przi
Velim zemlji cvrsto što me drzi
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi
Velim
Pametaru
Što gori i plamti
Kad pohodom cestim ka rukama mojim
Još uvijek me misli i uvijek se pamti
Velim
A ništa
Ne zastaje
Okolo mene je sve isto
I jednako u kretanju svome
Ne okrece se za sobom Tece i jednako traje
(U stvari svi rade svoj jadan
I uzaludan posao)
I rijec
Recena u pustinji ovoj
Nemušta i nijema gubi se i nestaje
Samo je moj krik
Cvrst kao ovaj moj kamen Postojan i stalan
Mak Dizdar
ps. Fikreta, hvala!