Povodom drugog izdanja knjige Latinka Perović – Snaga lične odgovornosti, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2008.
U srpskoj istoriografiji, sklonoj upodobljavanju trenutnim političkim potrebama, mitomaniji, improvizacijama i instrumentalizacijama – ličnost Latinke Perović od onih je ličnosti od ugleda i integriteta koje doprinose očuvanju digniteta profesije, ali i osvešćenju o tome da istorijski procesi nisu niti mogu biti jednoznačni ili jednodimenzionalni. Takođe, Latinkin slučaj poseban je i po činjenici da je u našoj nauci, kulturi ili politici malo ličnosti za koje se može tvrditi da su u toj meri ostvarile organsko jedinstvo s vlastitim delom.
Već svojom pojavom na javnoj i političkoj sceni, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina XX veka, unutar tadašnje komunističke nomenklature Latinka Perović, zajedno sa Markom Nikezićem, bila je oličenje novog tipa političara koji se zalagao za dogovore i istorijski kompromis kao način rešavanja problema među jugoslovenskim narodima – baš kao i za modernu privredu po zapadnom modelu koja bi, dakako, podrazumevala povlačenje komandne uloge politike iz privredne sfere. Već od tih, ranih dana, pa sve do danas cilj Latinkinog dela, ali i samog života njegove autorke, bila je i ostala Moderna Srbija.
Odlaganje lustracije svedoči o slabosti demokratije u Srbiji
Zašto se izbegava neizbežno
moj tekst o lustraciji u današnjem Danasu
Neophodnost sprovođenja lustracije direktno je povezana s pitanjima demokratskog sazrevanja i moralnog p(r)očišćenja i ozdravljenja društva. U tom kontekstu podsećam da je Parlamentarna skupština Veća Evrope na svom zasedanju od 25. januara 2006. usvojila Rezoluciju 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, kao i Rezoluciju 1096 o uklanjanju nasleđa bivših komunističkih totalitarnih režima. Dakle, otpočinjanje procesa lustracije među ključnim je preduslovima našeg priključenja porodici evropskih naroda.
Vučiću opozicija, dosta su mu onaj Babić, Vulin i slični
Izvodi iz intervjua koji je za portal Moj Novi Sad sa mnom vodio novinar Duško Domanović
Srbija kao društvo više ne postoji... Postoji teritorija koja se tako zove, geografski pojam. Ali kao društvo mi ne postojimo, zato što smo se sveli na tu teritoriju na kojoj neki ljudi, u nedostatku sposobnosti da se bave sobom i svojim životom, radije gledaju rijaliti programe. Onda, sa druge strane, imaš tu, uslovno rečeno, „elitu“, koja posmatra taj nesrećni svet i kaže „to je polusvet“. Ja kažem, čekaj, ukoliko tri četvrtine, ili četiri petine populacije u jednoj zemlji spada u polusvet, šta je sa nama koji sebe tu ne vidmo? Šta se sa nama dogodilo? Ukoliko smo u međuvremenu prespavali nekoliko decenija i nismo primetili da se taj polusvet oko nas toliko namnožio, da još malo pa neće biti ničega drugog, šta je onda sa nama, šta je sa našim vrednostima, šta smo mi činili da te vrednosti odbranimo?