UTISCI SA 36. EX TEATAR FESTA
(biće dugačko... nek čita ko baš ima vremena. Ili ko se smatra pozorošnim moljcem.)
Završen je i 36. EX TEATAR FEST.
U subotu noću ili u nedelju ranom zorom, kad smo se razišli sa žurke povodom uspešnog festivala. Svi su nešto slavili.
Ekipa iz pančevačkog Doma Omladine, slavila je što se (ovogodišnji nikad duži i nikad veći) fest s podnaslovom U ČEMU JE PROBLEM? završio bez problema.... U organizatorskom smislu, naravno. Trzavica, frka i kašnjenja je bilo ali tek toliko da začine poslednju „žutu stranu“ biltena. Uostalom, EX TEATAR FEST je po svojoj definiciji low fi festival. Malo para, mnogo muzike ili buke, ako tako hoćete. Ulaz na sva događanja je bio besplatan, uz domaćinski prijem u festivalskom centru, tako da niko i nije očekivao da sve funkcioniše besprekorno. Prilagođavamo se, je li... Šta bi bilo pozorište bez improvizacije? Kada se ove okolnosti uzmu u obzir, postaje nejasno zašto festival nema veću publiku. Nije baš da smo upisivali neopravdane, ali me je iskreno začudilo to što na predstavama nisam primetila veliki broj pančevačkih umetnika sa EX scene.
Aleksandra Ilić je otputovala ( opravdani izostanak!), ali gde su ostale devojke iz Spleen teatra? Gde je Atelje Mladih? I gde je pančevačka omladina, koju smo dva meseca u nazad pozivali i prozivali na prezentacijama festivala po školama, flajerima, oglasima, preko radija i televizije?
Selekcija koju sam za sebe zvala „džepnom revolucijom“ bila je osmišljena tako da isprovocira uspavano i ignoracijom zatrovano javno mnjenje. Ne znam koliko smo u tome uspeli, ali pretpostavljam da je laskavo to što je broj ljudi u parteru iz dana u dan rastao. U završnici festivala, napravili smo gužvu. I to je dobar razlog za slavlje. Rekoh, svako je nešto slavio.
Diplomci prištinske akademije i moji „saradnici i saborci“ iz Drama Mental Studija, slavili su nagradu publike. Samo sam se ja silno nervirala: Što je publike bilo manje nego što sam očekivala i što je u mojoj selekciji moja trupa ocenjena najvišom prosečnom ocenom gledalaca. Uzalud su me ubeđivali da je glasanje bilo pošteno.
Direktor Doma Omladine, Raša Stanišić, lično je brojao glasove u prisustvu svojih kolega. Niko iz DMSa nije primećen kako se mota oko glasačke kutije, niti su u publici bile naše mame, ujne i strine.
Bilo je napeto: sve su predstave ocenjene vrlo visoko, ali je za 0,nešto NADA IZ ORMANA Darka Lukića, u režiji Jelene Bogavac prestigla ISTER teatar... koji je opet za 0,nešto lošije ocenjen od Saše Asentića, čija je PRIVATNA BIOPOLITIKA sve do poslednjeg dana bila apsolutni favorit.
Mada me niko nije napao, dobila sam želju da se branim, pa sam psovala i svoju trupu i publiku, nagradu i ko im je dade, selekciju i ko mi je dade, da u nju uključim i predstavu sopstvene trupe. I to koju? Baš onu na kojoj nisam radila ništa.
Lukićev besprekoran i čist komad nije zahtevao dramaturšku intervenciju. Program je rađen bez većih ambicija, pa mada sam za predstavu iskreno navijala nisam uradila ništa što bi se od mene kao dramaturškinje i predsednice trupe moglo očekivati.
U selekciju festivala zvala sam ih iz nekoliko praktičnih razloga.
Prvi, to je paradoksalna činjenica da je ova po obimu, tehničkoj listi i glomaznosti scenografije najzahtevnija predstava, bila najjeftinija na festivalu. Drugi, to je moje znanje o tome da je čitava predstava urađena za 40 000 dinara. To nije low fi, to je no fi produkcija: svi i sve bez honorara, na ludilo i entuzijazam studenata glume profesora Milana Plećaša, kojim je uskoro zaražena i moja sestra, s koje se (kao gadan virus) ideja o tome da diplomcima iz Prištine treba napraviti ozbiljnu predstavu, raširila na ostatak trupe.
U vreme kada ostatak pozorišnog sveta proslavlja Božić i novogodišnje praznike, DMS je u pustom Zvezdara teatru radio punom parom. Fenomenalna scenografija Vuka Dautovića sastavljena je od rka i krpa, starih dasaka i belog platna kojim su upakovane... ( na sledećem pančevačkom festu, Vuk bi mogao da održi workshop: kako da od gomile đubreta napravite master piece) ... Predivni video rad Igora Markovića na pretpremijeri umalo da ne bude pušten: nakon dugih noći u izradi istog, kompjuter mu je otkazao. Precizan i oštar rediteljski postupak Jelene Bogavac koštao ju je svakodnevnih taxi računa, o živcima i da ne govorim. A diplomci glume, Milena Jakšić i Aleksandar Đinđić, u ovoj atmosferi prvi put su stali na veliku scenu. Čudilo nas je njihovo iskustvo studiranja glume. Jednog semestra u Prištini, drugog u Zvečanu. Trećeg u Leposaviću. Četvrtog u Beogradu. Petog u Nišu. Često bez struje. Ispiti pod svećama, kao u antici. Čudila nas je njihova neverovatna upornost, i spremnost da budu glumci i producenti svog diplomskog ispita. Nervirao nas je njihov stav „Ne prihvatam ne kao odgovor“, sve dok ih nismo prihvatili, to jest dok se Jelena nije prihvatila nemogućeg posla: režije celovečernjeg komada za dž.
Kada je predstava napokon popila ovacije i pozitivne kritike izvesnih autora koji nam obično nisu skloni, kada se štampa napunila stupcima zahvalnosti Zvezdara teatru, Koordinacionom centru za Kosovo i Metohiju i svima ostalim koji su pomogli... Kada su Jakšićeva i Đinđić otišli da proslave diplomu sa divnom i velikodušnom ekipom Zvezadara teatra (bez čije tehničke podrške ovog projekta zaista ne bi bilo) usledile su čestitke i pitanje: „Kada ćete doći po scenografiju?“. Tako je scenografija (predivne rke i snežno bele krpe) završila u kući i oko kuće Sestara Bogavac. Nije prva... Moglo bi se reći da živimo u fundusu. Ali, nismo jedine, pa bi se moglo reći i da su naše komšije počele da gube strpljenje.
Ne možeš senjačkim babama da objasniš kako umetnost traži žrtve, ni da glumci sa akademije na Kosovu nisu imali gde... Pozivala sam se i na Berđajeva i Kneza Lazara u isto vreme, al' kad ne vredi... Vikler delegacija gledala me bledo u stilu Gebelsa: „Kad čujem umetnost, uhvatim se za revolver“ . I tako... usled silnih komšijskih trzavica i rock and rolla za kućni savet... kud ću- gde ću?... U Pančevo! Nosite, samo nosite i rke i krpe i praktikable! ... U Pančevo ili bilo gde.
Kada nas je Branka Blagojević, koordinatorka i organizatorka programa EX TEATAR FESTA pitala šta nam treba od tehnike, pored rasvete i projektora, tražili smo i lomaču: da na njoj zapalimo scenografiju posle igranja. Jeste da bi dimilo, ali u Pančevu se i tako niko više ne seća šta je čist vazduh. Šta je jedna lomačica, spram onolike rafinerije? ...
Pod svim tim okolnostima, DMS i glumci iz Lukićevog komada stižu na EX TEATAR FEST ubeđeni da predstavu igraju poslednji put. ...
Izvedba kreće, tačna ko švajcarski sat.
Aplauz, histerija i vraćanje na bis.
Okrugli sto sa par provokativnih pitanja. Prvo, od učesnice festivala Ane Bretšnajder, Pančevke i zvezde predstave ZABORAVLJENI JEZIK Mudra teatra.
S obzirom da je ovogodišnji EX TEATAR FEST zamišljen kao festival angažovanog pozorišta, Ana Bretšnajder posumnjala je u angažman dve poslednje predstave. Po čemu je ( sem po pozorišnom entuzijazmu) angažovana NADA IZ ORMANA, po čemu BUM, TRAS- DEDA, PAS Damija Vijuka i ISTER teatra. I ako pisac drame, Damir Vijuk se na ćošku okruglog stola, držao kao pravi dramaturg neverbalnog teatra. Nije rekao gotovo ništa, čak ni kad sam mu bacala šlagvorte tipa: položaj starih ljudi, socijalna politika, pseći život kao metafora... Mudro je zaključio: „ Ima svega“ (što nije sasvim zadovoljilo glumicu Mudra teatra) dok mikrofon nije predao Jeleni Bogavac. Ona je (po običaju) govorila za oboje.
Usledio je promišljen rediteljski traktat o drugoj vrsti političkog angažmana, kada predstava zadržava svoj tradicionalni dramski oblik, i arhe strukturu bajke, ali tako da se u bajku upriča karakterizacija iz političkog vica. Komunikativna i na oko dopadljiva NADA IZ ORMANA krije „smrtonosnu poruku“. Rešenje da svaki Lukićev lik govori drugim ex yu dijalektom u ovom ORMANU nije se našlo da bi se predstavi dao egzotičan šmek, nego zato što Lukićev komad o podsvesti... komad koji pokreće pitanja PTSPa, travestije, trauma, nezaposlenosti, klasnih i intelektualnih razlika, postmodernizma, sujeverja... na ovaj način dobija još jedan nivo. On postaje dnevno politička bajka, priča o Zemlji Čuda u koju smo skliznuli, jureći belog zeca, belu krpu standarda ili avet nacionalne časti... ko zna šta.
Priča se nastavila u pravcu produkcije NADE IZ ORMANA kada je ( po logici stvari) došlo i do razgovora o Kosovu. Ne političkog ni ostašćenog, nego kulturološkog. Bila je to priča o getoizaciji jednog kulturnog prostora i tome kako o njemu znamo vrlo malo. U publici ( ali i za samim okruglim stolom) došlo je do komešanja u stilu: ovo je pozorišni festival, zašto da pričamo o Kosovu, ali je činjenica da festival nosi podnaslov U ČEMU JE PROBLEM? kao i činjenica da je prethodnih dana bilo reči o Štrpcima, Srebrenici, nacionalnoj krivici, pokajanju, tranziciji, ekologiji, (ne)mogućnosti komunikacije u savremenom svetu i ulozi umetnika u sociološkim zbivanjima, samo išla u prilog tome da problem getoizacije kulture na Kosovu postoji. Prisustvovali smo festivalu na kom se bez problema pričalo o svim problemima sem o ovom. Ana Bretšnajder, aktivna učesnica poslednjeg okruglog stola, i sama se setila kako je neko vreme studirala na FDU, dok su zgradu delili sa studentima iz Prištine. Palo joj je napamet kako je prištinske studente viđala na svim svojim ispitima, dok ona i njeni klasići nisu čak ni znali kada i gde se održavaju ispiti kolega s prištinskog univerziteta.
U ovo vreme, glasovi publike bili su uveliko prebrojani. Prekinula sam diskusiju, u želji da ne skrene u pogrešnom pravcu ali i zato što sam pretpostavila da nas sve zanima kako je publika glasala. I evo, ovde navodim tačne rezultate, u nadi da će na blog svratiti i neko od učesnika EX TEATAR FESTA koga bi glasanje moglo da zanima.
1. NADA IZ ORMANA (D. Lukić, DMS i AU Priština) 4, 63
2. MOJA PRIVATNA BIOPOLITIKA ( S. Asentić, A. Vujanović, PER.ART) 4, 54
3. BUM, TRAS- DEDA, PAS (D. Vijuk, ISTER teatar, produkcija: Bitef) 4, 52
4. PRIČA O ČAJU ( D. Milošević , DAH teatar) 4, 44
5. NEMA PRIČE SAMO MI ( H. C. Gorosito, N. Milošević, STANICA) 4, 25
6. ZABORAVLJENI JEZIK (I. Ašković, MUDRA teatar, produkcija: Bitef) 4, 22
7. OTVARANJE KANCELARIJE PROTRANZIT (ProbleMarket, TkH) 3, 80
8. NAGONI ( B. Mandić, Porodica bistrih potoka) 3, 51
9. SLEPA ULICA ( N. Antonović, MIMART teatar) 3, 50
Meni je lično, ovo glasanje bilo krajnje interesantno.
Čini mi se da publika ima jedan osnovni kriterijum, a to je dopadljivost.
Svim silama sam se trudila da festival koji ćemo napraviti ne bude dopadljiv, nego inteligentan i ozbiljan. Takav koji neće pobrati aplauze nego će gledaoce naterati na razmišljanje, i ne bih mogla da kažem kako među odigranim predstavama imam svoje favorite. Naprotiv, mislim da su sve sjajne ( naročito ove najslabije ocenjene, na čijoj sam estetici napravila selektorski koncept) gde nije u pitanju samo vaspitanost ili korektnost već iskreni stav kako su sve ove predstave najbolje od najboljeg srpske pozorišne produkcije.
Bila bih potpuno presrećna da smo na festival mogli da pozovemo još par predstava. Na prvom mestu: HANDLE WITH GREAT CARE Dalije Aćin, BOX MATCH Teorije Koja Hoda, diplomsku predstavu mostarskih studenata glume po tekstu LER Maje Pelević... ali za ove sjajne predstave zaista nismo imali sredstava ni tehničkih mogućnosti.
Sve u svemu, mislim da smo od onoga što možemo, napravili najbolju, najtačniju i najpošteniju varijantu. Budžet EX TEATAR FESTA manji je od nečije plate i neuporedivo manji od budžeta jedne prosečne velike produkcije. Ja ipak mislim da tu leži i osnovni šarm ovog malog-velikog festivala.
???
Šta ću kad volim low fi i kad sa velikih premijera uvek izađem razmišljajući o rudarima, šalterskim službenicima, penzonerima (ala gore pomenutih komšinica) magacionerima, gsp šoferima i svim ostalim poreskim obveznicima koji plaćaju elitnu umetnost, ne dobijaju pozivnice za premijere, niti imaju dovoljno fensi cipele da u njima hrabro zakorače niz blistave foajee navodno-narodnih pozorišta.
???
Jutro sam počela čitanjem Majakovskog: BOLJE TANJE A BOLJE, na kog me je baš podsetio jedan pančevački grafit. MAJAKOVSKI SE UBIO! – tako piše na zidu. I
I samu sebe iznenadim kada se setim kakav sam revolucionar... Verujem da kultura ide ruku pod ruku s politikom i da politizovano društvo kakvo je naše treba da neguje baš onu kulturu koju može da plati. Onu koja se isplati kada burna politička zbivanja osvetli iz drugog ugla. Sve je ostalo zabava i ingerencija TV programa.
Prvog festivalskog dana, pančevački pesnik Dejan Čančarević imao je freestyle nastup na okruglom stolu. Nakon što je pogledao Asetićevu BIOPOLITIKU i prisustvovao otvaranju PROTRANZIT kancelarije u Pančevu, zapitao se u čemu je svrha pozorišta koje zadovoljava njegove „televizijske“ potrebe.
Na pogrešno pitanje, ne može se dati tačan odgovor.
Ipak, ono što je negde naslutio jeste da su nove pozorišne tendencije sasvim isključile katarzu sa standardnog menija.
Intelektualne igre postavljanja pitanja (najčešće ne iz lika nego u svoje ime), izvesno vode ka strahu i sažaljenju, ali je sve manje pokušaja da se ovi afekti pročiste. Prilikom razgovora o predstavi SLEPA ULICA Nela Antonović istakla se izjavom: „Treba srušiti pozorište. Otići nazad u Staru Grčku, sve srušiti i poći od početka!“.
U tom smislu, čini mi se da je pozorište danas zaista nešto drugo.
( ... Samo Bog zna koliko te volim, starino moja Aristotele, ali svet je otiš’o u q... Niko više ne veruje ni u šta i okolnosti su totalno, totalno protiv nas!)
Sve me to podsetilo na učenika užičke gimnazije, u kojoj sam pre dva meseca držala predavanje o najnovijoj srpskoj drami. Dečko me je posle časa sačekao s pitanjem: U ČEMU JE BUDUĆNOST POZORIŠTA? ... Hm. „Ja stalno mislim“ , tako je rekao, „ Na onu cik- cak liniju: romantizam- klasicizam- romantizam. Sad kad je prošao i postmodernizam, šta ćemo sad?“
... Nije baš bilo pedagoški da kažem: nemam pojma.
Odgovorila sam uvijeno: kada sve srušimo, idemo od početka, mada nisam sasvim sigurna u tačnost ovog predviđanja.
Pančevačka publika je ipak glasala za katarzu.
NADU IZ ORMANA i BUM, TRAS kao angažovane predstave, ali sa nešto tradicionalnijom formom. Ne znam šta o tome da mislim.
Nisam dobila odgovor na pitanje U ČEMU JE PROBLEM? ali se predstojećem BITEFU pod krilaticom „I TO JE POZORIŠTE!“ radujem kao mogućem objašnjenju.
I tako, u očekivanju, kuckam i čitam Majakovskog...
Ne smem da izađem iz kuće: bojim se šta će reći babe iz komšiluka, kada ustanove da se scenografija NADE IZ ORMANA, sinoć po mrklom mraku, ipak vratila u dvorište. Briga njih za moje dileme i stihove nekog tamo Rusa, futuriste.
„Dok mi otežemo sporove zorne,
dok k smislu, skrivenom, svi rone;
Dajte nam obnovljene forme!
Vapajem stvari zvone.“ ...
Ma, šta futuriste?! ... Samoubice!
Majakovski se ubio, drage moje komšinice.
:)
Pozdrav i hvala na strpljenju.
Milena Minja Bogavac