Nasilnički čin u sred Beograda zahteva najoštriju diplomatsku rekciju
U utorak, 21. oktobra, ambasada Republike Tunis u Beogradu, izvela je otvoreni, surovi gest neprijateljstva prema Srbiji i svim njenim građanima. Apelujemo na državne strukture naše zemlje, da preuzmu najoštrije diplomatske mere kako bi se neobični gest ove magrebške republike objasnio, ali i kako bi se građani Srbije (njihovi ljubimci i sobne biljke), zaštitili od daljih zločina i terororističkih stermljenja diplomatskih zvaničnika Tunisa, u Beogradu.Počelo je u rano jutro. Zastrašujuči techno-sound motorne testere iz dvorišta Tuniske ambasade, u ulici Vase Pelagića 19, na uglu sa Petra Mrkonjića ...
Dvorište ove ambasade, već godinama je mirno.
Nekada su u njega preskala radoznala senjačka deca. Zatim je Tuniska ambasada prema okolnim dvorištima, podigla zidove ojačane bodljikavom žicom. Od tada, više niko ne preskače. Nema dece koja bi, igrajući žmurke, uznemiravala malobrojni tuniski diplomatski kor. Dvorište je uvek pusto. Preko dana: jedno vozilo na parkingu. Noću: mrak na svim prozorima. ... U dvorište tuniske ambasade, ne svraća niko sem mačaka i ptica koje se gnezde u krošnjama velikih stabala...
Jedno od njih, stabala, bilo je veoma neobično.
Ogromno, prelepo drvo. Listalo je tek u kasno proleće, kad sve krošnje u vidokrugu odavno krasi zelena boja. Ali, ovo drvo nije zelenelo. Listalo je crveno.
Tokom leta, crvena boja njegovih listova, postajala je bordo... purpurna... tamno ljubičasta... Tek polovinom septembra, listovi su dobijali maslinasto zelenu nijansu... I nisu opadali, sve do početka zime. Vrlo neobično... S obzirom da se nikad nisam usudila da preskočim bodljikavu žicu i tako povredim suverenitet i teritirijalni integritet prijateljske države Tunis, ne znam o kojoj je vrsti biljke reč.
Ipak, sate i sate, provodila sam gledajući to drvo, sa svog prozora, zadivljena njegovom lepotom i brojem ptica koje ga nastanjuju.
Jednom sam o tom drvetu napisala i pesmu. Zvali smo ga „ptičiji soliter" ...
Zimi, kad lišće s njega opadne, mogao si lepo prebrojati gnezda. Prošle godine, tu ih je bilo dvadeset šest.
Ovo drvo, zasađeno početkom XX ili čak krajem XIX veka, bilo je jedno od najvećih stabala na čitavom Senjaku.
Svojim prekrasnom krošnjom, natrkililo je veliko dvorište Ambasade.
... Čista lepota! Čista znamenitost.
Remek delo i prirodni spomenik prvog reda.
Prelepi, crveni sused. Komšija gorostas. Divni, granati div.
Počelo je u rano jutro i nije prestajalo satima.
Prvo su sekli gornje grane. Lagano odsecali, jednu po jednu. Komadali su krošnju, sistematski, precizno a zatim su oborene grane, pune crvenih listova, iznosili iz dvorišta na kamionu. Petog sata stigli su do rašlji... I njih su poskeli, po prethodno detaljno razrađenom planu, velikim testerama, i odvukli ih, u roku od sat...
Zatim su iz još pet navrata odsecali deo po deo stabla...
Kada je sunce zašlo, u dvorištu je ostao samo veliki panj: kružnica ili kružna grobnica, s prečnikom od četiri metra.
Napokon su odneli pobedu! Završili su veliki posao.
Nije to bilo tek neko drvo, ej, to je bilo pravo čudovište! ...
Teško bar četiri tone. Visoko bar dvadeset metara... Bilo je potrebno uposliti bar deset vrednih ruku.
A drvo- ko drvo. Nije se branilo...
Samo je ulica sve tužnije, mirisala na piljevinu.
Motorne testere su urlale... režale... lajale, u loopu.
Ulica je sve tužnije odzvanjala...
Napokon su ga posekli!
URAAAA!
ŽIVELO ČOVEČANSTVO! ŽIVELA POBEDA! ŽIVELE BODLJIKAVE ŽICE, TESTERE I ARMIRANI BETON!
Zatim su nastavili da seku, radosnije... Seku i seku, s puno poleta... Seku... I odnose... I seku... do duboko u noć.Braćo Tunižani... susedi, nek vam je na čast!
Ovo je zaista bila diplomatska misija.
Širenje magrebške kulture i saharskih pejzaža po Šumadiji.
Čitav kraj još uvek miriše na piljevinu. U Ulici je žalost...
Ptice su se razbežale... Mačke posakrivale. Krtice potražile politički azil u nekoj drugoj državi.
„Pauk, s paukovskim prezirom, svoju kuću je odneo drugima"...
Mi, komšije, susedi... lokalno stanovništvo, građani Srbije, srećemo se na ulici... Gunđamo. Kukamo. Besnimo. Kefćemo. Arlaučemo. Cmizdrimo. Udaramo, u besu, nogama o pod.
Zabrinuto vrtimo glave. Gledamo se u neverici.
Niko nikog da oslovi s „Dobar dan". Dan je jeziv! ...
Niko nikog da pita: „Kako ste" ... Samo: „Je l vidite ovo?"
I u odgovor: „Zločin"... „Masakr"... I komšijski savet: „Vežite mačku za radijator i zatvorite prozore! Pazite da vam ne pobegne, jer ako pređe preko ograde, mogli bi da je upucaju" ...
Zvali smo, naravno, sve komunalne službe. I vi bi ste ih zvali, da se celog dana, na vaše oči sprovodi ekološka katastrofa!
Zvali smo... redom, sve važne telefone.
Sve redakcije svih dnevnih novina, pa čak i Beogradsku hroniku.
Sa svih strana, dobili smo isti odgovor:
„Dvorište Tuniske ambasade zvanično se smatra teritorijom Republike Tunis. To što oni tu rade, to je njihova unutarnja stvar." ...
Dobro, pitam se onda: ko je nadležan za bezbednost Tuniskih diplomata u trenutku kada napuste teritoriju svoje države, u mojoj ulici? Da li to znači da imam puno pravo da Njegovoj Ekselenciji, kada je sretnem na prelazu, nalupam šamare, ili da mu recimo, testericom odsečem nožni prst?!
Da li to znači da Republika Srbija, bez ikakvog objašnjenja, može da podigne u vazduh zdanje srpske ambasade u Tunisu i to teškom, razornom bombom, bez prethodne objave rata?
Da li u dvorište Ambasade Srbije u Tunisu (nakon što evakuišemo naše diplomate) možemo bezbedno da prospemo napalm, a da niko od zvaničnih službi Republike Tunis, nema prava da reaguje?
Da li to znači da, sledećeg leta, mogu da iznajmim sobu u tuniskom hotelu i da u toj sobi raskomadam bilo koje tunižansko živo biće, i transporujem ga na otpad? ...
Da li se moja soba u tuniškom hotelu, može smatrati mojom teritorijom u Tunisu, sve do onde dok je plaćam, i da li to znači da u mojoj hotelskoj sobi važe samo moji zakoni?
Šta još, u svom dvorištu, sme i može da naredi Njegova Tuniska Ekselencija, pre nego što javne i komunalne ustanove države Srbije, dobiju pravo da odreaguju u skladu sa zakonima koji važe na teriroriji naše zemlje?
Da li postoji neki politički razlog iz kog nam je stalo da s Tunižanima sačuvamo najbolje diplomatske odnose?
Ako takav razlog postoji, predlažem da im u potpunosti izađemo u susret. Recimo, tako što ćemo organizovati veliku svečanost u čast događaja iz 1956., kada se bratski tunižanski narod, izborio za svoju nezavisnost od Francuske. ... U ime obeležavanja pedeset treće godišnjice Tunižanske nezavisnosti, 20. aprila naredne godine, trebalo bi da posečemo onaj platan, ispred Miloševog konaka.
Nadam se da će ovoj svečanosti prisustvovati svi tuniski zvaničnici... I nadam se da će se glavnima ili bar najglavatijima, bar jedna grana Miloševog platana sručiti na glavu.
POOOING!
Odzvanja prazna glava...
Glupi, glupi ljudi...
Braćo Tunižani... nek vam je na čast!
Sukran, barakalaufik. ...
I Bog je rekao: Tsbah el chir.
Jelena i Milena Bogavac