Događaj najneobičniji! ... U komšijskoj apoteci, biram teglice s kašicama za bebu. Plaćam novčanicom iz bankomata, nalaktim se na pult da sačekam kusur... kad, apotekar, onako stidljivo, gleda u mene, pa u hiljadarku :
„Plašim se da imamo problem.“ , promrmlja.
Problem?! ... Kakav, dođavola, problem?!
Kupujem tamo svaki dan i isti taj ljupki apotekar tvrdi da smo mu najbolje mušterije. Mog sestrića, od kad se rodio, naziva Zlatnim Prijateljem Apoteke.
„Ova novčanica je falsifikat.“, kaže mi.
Ljudi u redu iza mene, zagledaju se u čudu... Ko bi rekao da se iza kupca Hippovih kašica, bez glutena, krije pokvareni falsifikator?!
„Daj, nemoj da me zajebavaš!“, omakne mi se, ne baš pristojno.
„Vidi ovako“, pokaže mi on, „Ovo je novčanica od hiljadu dinara.“
„U čemu je razlika?“ , pitam ja.
„U boji.“, skrene mi pažnju, „A i u tome što joj nedostaje broj.“
Potpuno zblanuta, uzimam u ruke obe novčanice, pa ih zagledam, kao u onoj enigmatskoj igri „Pronađite 10 razlika“. I stvarno... Nijansa crvene je malo tamnija... Jedan broj fali, a drugi je odštampan sasvim drugačijom bojom. Umesto Jelašića na pravoj novčanici, moju je potpisao Mlađen Dinkić, među nama poznat kao Dinosaur Junior.
„Nema veze“, kaže mi apotekar, „Donećeš drugi put...“
„Ma, kako nema veze, čoveče?! Ovo je novčanica iz bankomata!!!“
„Jesi sigurna?“, pita.
Jesam li sigurna?! ... Apsolutno, da. Pa, ja sam poštena intelektualka. Što je još gore: mlada umetnica, not 2 say: bedno piskaralo! ... Poslednji put sam novčanicu od pet hiljada videla... Ni ne sećam se kad.
To sasvim briše mogućnost da mi je ovu, spornu, neko uvalio kao kusur. ... Morala je dakle, doći do mene... i tu odmotavam film u nazad.
Prošle noći! Kasnim na probu u Buhi.
Trčim do obližnjeg bankomata, podižem dve hiljade dinara, pomalo nadrkana zbog toga što to nije bankomat moje banke. Od kad mi iz Societte Generala redovno šalju izvode na mail, skapirala sam da mi sve druge banke uzimaju ogromnu proviziju. Od tad se trudim da, kad god mogu, podižem pare samo na SG ATM. ... Nije mi dakle, ni sada pravo, što će mi ALPHA BANK uzeti sto kinti, ali kasnim i nemam za taksi, tako da- šta je tu je.
Jedna mi stvar ipak privlači pažnju. Na ekranu ALPHA bankomata reklamiraju neku promotivnu akciju. Kao: kad skupite pet potvrda da ste kod njih digli svoj keš, možete ući u bilo koju poslovnicu, i uzeti svoj „poklon“...
Posmatram to, sa velikim interesovanjem.
Razmišljam živo: ma, kakav poklon! Uvalićete mi svoje promo sranje, koje sam pritom sama kupila od 1% provizije koju mi uzimate, po transakciji...
I mada znam da „poklon“ neću podići, trpam potvrdu u novčanik. Po prinicipu, možda mi zafali tema za subotnju kolumnu...
U sledećem trenutku, već zaustavljam taksi i može biti da petnaest minuta kasnije, taksisti, ni krivom ni dužnom, uvaljujem falsifikat.
Jednog sam se, dakle, otarasila.
Drugi mi je ostao u novčaniku, i pola Senjaka upravo gleda kako pokušavam da ga razmenim, ni manje ni više, nego na teglice s kašom.
Dobra fora! ... Glumi brižnu tetkicu, a ustvari potura lažne novčanice.
Istrčavam iz apoteke i gurajući sestrićeva kolica brzinom od 200km/h, upadam u ofis Alpha banke, s čijeg sam bankomata juče podigla inkriminišući papir.
Trudim se da im pribrano objasnim situaciju.
„Vi nemate potvrdu da ste to digli kod nas.“ , kaže mi službenica.
Ali, ja imam! ... Isučem zgužvani papirić pa joj ga nabijem pod nos.
„Ovo je samo potvrda da ste podigli dve hiljade dinara. Ali, vi nikako ne možete da dokažete kako je jedna od dve, bila baš ova novčanica.“
Ah, tako?...
Obuzdam želju da je pogodim stolicom, dosetivši se trika svoje koleginice. Kad god te neko u Srbiji laže, a ti se ponašaj ko Engleskinja- savetovala me.
„Ja sam apsolutno konsternirana“, kažem hladno glumeći autoritet.
„A ja vam verujem samo pedeset posto.“, odgovara službenica, maliciozno. Izgleda da je i ona trenirala stiff upper lip ponašanje, „Bankomat, zapravo, i ne može da izbaci falsifikovanu novčanicu.“
„Očigledno može. Molim vas da otvorite taj vaš bankomat, jer ćete u njemu sigurno pronaći još koju takvu.“
„Šta ćemo mi da radimo“, odgovara mi, „To nije Vaša stvar.“
„Ali, to je Mojih Dve Hiljade, na koje ste mi uzeli 100 dinara provizije. Vi ste me opljačkali!“
„Vi to nemate kako da dokažete. Doviđenja. Prijatno.“
Uspem još samo da promrmljam: pisaću o ovome... ko da to ikog zabole, šta ću ja i kako, po svom blogu... Obezbeđenje me gleda mrko... Gledaju tako i na mog sestrića, koji se pritom odlično zabavlja, ne shvatajući da je upravo ostao bez svoje užine.
I šta ja sad da radim?!
Koga da zovem? Kome da se žalim? Koga da pitam za savet? ... I što je najgore... kako da ponovo stavim karticu u bankomat, bilo koje banke?!
Ne mogu ništa da dokažem.
Drugari iz kraja me savetuju: „Idi, bre, kod prve ćorave babe na pijaci, i kupi kilo luka! Vidi kakva je... savršena. To, brate, niko neće provaliti!“
Ali, to je krivično delo!
I neću da umnožavam što ne odobravam.
Već mi je muka od same ideje da sam i onom taksisti sinoć, može biti, uvalila.
Muka mi je kad pomislim kako je jutros poslao ženu na pijac, ili u apoteku.
Muka mi je od svega, a posebno od toga što sam bez kinte. I imam pare na računu... ali, kako da ih i odakle podignem, sad kad sam ovako istraumirana?
Tešim se time da mi bar tema za kolumnu ne nedostaje.
Al, problematično je što teme plaćam, skoro isto toliko koliko na njima zaradim.
Dosećam se jednog zastarelog naslova s našeg bloga, pa ga u glavi parafraziram: PLJAČKANJE ALPHA BANKE, NIKAKAV JE KRIMINAL SPRAM NJENOG OSNIVANJA!!!
Catch Them If U Can!
Minja Bogavac