Kada bi mene, kojim slučajem, zapalo da na televiziji uređujem kakav kviz, poput milionera ili multimilionera, ne bi tu bilo mnogo oblasti. Ustvari bila bi samo jedna – književnost. Voditelj pročita kakav stih ili pasus iz proznog dela, a takmičari neka odgovore kako se zove pesma, priča ili roman i ko je isti napisao. Ko pogodi, neka nosi milione. Ako bi, pak, režirao Velikog brata, Farmu, Dvor ili kakav drugi rijaliti-šou, ne bi tu bilo psovanja, pljuvanja, polivanja vodom, a ni muže krava, pa ni seksa, razgovaralo bi se samo o književnosti. Pa, da probamo, onako kobojagi, eksperimenta radi:
“... čitanje i pisanje oduvek su bile moja najdraža aktivnost. Kako sam samo voleo da sedim nad knjigom dok se uveliko ne bi smrklo te više ne bih mogao da odgonetnem slova, a misli počele slobodno da kruže, i kako sam se samo zaštićenim osećao kad bih, u kući koju je osvajala tama, sedeo za pisaćim stolom, gledajući kako vrh olovke pod svetlošću lampe, takoreći sam od sebe i krajnje verno prati svoju senku što ujednačeno klizi po papiru na linije, sleva nadesno, iz jednog reda u drugi. Ali, eto – pisanje mi je odjednom postalo tako teško da mi je često bio potreban čitav dan za jednu jedinu rečenicu, a tek što bih tu s tolikim naporom smišljenu rečenicu zapisao, otkrila bi se mučna neistinost mojih konstrukcija i neprimerenost svih reči koje sam upotrebio. Čak i kad bih ponekad, posredstvom svojevrsnog samozavaravanja, uspevao da ispunim dnevni zadatak, već sledećeg jutra bi me, čim bih pogledao ispisan papir, na njemu dočekale najgore moguće greške, neusklađenosti i promašaji. Bilo napisanog malo ili mnogo , uvek mi je, kad bih ga pročitavao, izgledalo toliko pogrešnim da sam smesta morao da ga uništim i počnem iznova. Ubrzo nisam bio u stanju da se usudim ni na taj prvi korak. Poput hodača po žici koji više ne zna kako se po žici hoda, osećao sam pod sobom samo zaljuljan oslonac i sa užasom shvatio da krajevi štapa nisu orijentiri koji me vode dalje, što su ranije bili, već opaki mamci koji me navode da se survam u dubinu. S vremena na vreme dogodilo bi se da se u mojoj svesti neka misao ponovo razvije jasno i lepo, ali sad bih već znao da nisam u stanju da je zadržim, jer čim bi se mašio olovke, beskrajne mogućnosti jezika kojima sam se ranije s poverenjem prepuštao, svele bi se na papazjaniju najotrcanijih fraza. Svaki rečenički obrt delovao mi je kao bedna štaka, a svaka reč zvučala šuplje i lažno. U tom sramnom duhovnom stanju , satima i danima sedeo sam piljeći u zid mrcvareći dušu...osećaj panike što me je hvatao na pragu svake rečenice koju sam hteo da zapišem, ne znajući kako da je započnem, nju ili bilo koju drugu, ubrzo se proširio i na jednostavniji posao čitanja, sve dok me i sam pokušaj da preletim pogledom čitavu stranicu nije dovodio u stanje najveće pometnje.”
………………
Đavo je crnji nego što na prvi pogled izgleda. Kako pokazuje obimno istraživanje Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, mladi u Srbiji čitaju književna dela samo kada moraju, uglavnom obaveznu lektiru (njih 18,9%), u pozorište idu vrlo retko ili nikada (njih 39,4%), ali zato stalno vise na fejsbuku i imaju u proseku oko 500 “prijatelja”. Ako se tako nastavi, Srbiji u dogledno vreme preti disleksija.