E, pa ja sam žena fusnota.
Žene su uvek fusnote, a žene koje pišu su još manje - fusnota fusnote. Muški životi su tekstovi, a muški pisci heroji istorija (javnih i privatnih). Žene, manje više, bauljaju u dva kanonizovana smera. One koje bivaju stavljene na pijedestal majki/svetica, ubrzo bivaju samo izvor hrane, utehe i čistih prozora. „Kurve" se bolje zabavljaju, ali ih, pre ili kasnije, kamenuju. U oba slučaja im ne opraštaju inteligenciju i starenje. Spisateljice preskaču kroz zapaljene obruče javnog morala i religije, muških pseudonima, „ženskog pisma", muških tema, između žanrova, a uvek svrstane u „ljubavni roman", nametnute anonimnosti, seksualizovanog marketinga, terora društvenih mreža, samo ženske čitalačke publike, manjih honorara, odsustva nagrada, borbe unutar sebe i unutar porodica...ako smo u životu fusnote, bar kad pišemo da budemo tekst. Može, ali za džeparac:)
No, ja nisam pisac, pa me nikada neće biti u fusnotama Dubravke Ugrešić. Neće me biti ni u književno-teorijskim fusnotama stručnih časopisa ni u bibliografijama. Sa time mogu da živim u miru. Kako se približavam pedesetoj, tako shvatam da mi je glavna uloga ćerke, dobrog đaka, supruge, majke, trudbenice, Srpkinje, Evropljanke začuđujuće naporna i ograničavajuća. Paradoksalno, ali ja sam kraljica fusnota u toj knjizi! Kraljica preživljavanja tuđih izbora (parlamentarnih i intimnih), potreba, manija, depresija, anksioznosti, (im)potencija, mržnji, ljubavi, slabosti, agresije, busanja u grudi, stalnog kukanja, odbijanja da se odraste, odbijanja da se ostari, da se prizna poraz, da se uživa u pobedi, da se nastavi ili ode...jedini način da pretekneš je da po obodu neke knjige ispisuješ mala svedočanstva postojanja i sopstvenih istina.
Savremeni čitalac mrzi fusnote. Njega zamara i integralni tekst, ako je predugačak, metaforičan, bez seksa, bez dijaloga. Fusnote su mu noćna mora. Sve neka sitna slova, podaci, broj stranica, imena izdavača, italik, skretanje sa glavne priče, nebitnost u svom punom sjaju. Ja ih, iz istog razloga, obožavam. Od zapisa prepisivača rukopisnih knjiga („dremam") do postmodernog izmišljenog palimpsesta Kiša ili Basare. Glavne priče su sudije, advokati i optuženi, fusnote su svedoci.
U jednoj od fusnota u „Lisici" Dubravka Ugrešić spominje esej Ajzeje Berlina „Jež i lisica" za koga je sam autor rekao: "I never meant it very seriously. I meant it as a kind of enjoyable intellectual game, but it was taken seriously. Every classification throws light on something". Ona ga koristi da smesti Borisa Pilnjaka, jednog od junaka svog romana, koji nije ni junak već fusnota priče o pričanju, u lisice. Lajkoučevi širom planete koriste ovu lažnu tipologiju da ispiraju mozak klijentima, spisak referenci i citata na Vikipediji je duži nego sam članak o eseju. Dakle, fusnote ponekad pobede tekst, jer baciti svetlo na jedno viđenje teksta/sveta/života je jedino što možemo.
Makar sve pogrešno shvatili.