jedno umorno beogradsko popodne dolazi sa vetrom i promenom vremena od sunca ka oblacima.
zaboravljam na pola sata vrlo tuzan dogadjaj sa oznakom izmedju konacno i beskonacno koji se desio pocetkom ove godine. jer ono sto smatramo vremenom je uvek bila i bice samo percepcija obelezena subjektivnim.
gledala sam skoro pa bez treptaja emisiju o urosu predicu na televiziji u kojoj je govorio nadahnuto a opet smireno i bez nepotrebne dramatizacjje tako cesto prisutne u medijima, istoricar umetnosti.
uzecu gitaru sad da muzikom sacekam kisu. posle cu se pogledati u ogledalo iz vise uglova.
pocinjem da sviram. na gitari koja nije nedosanjana jamaha nego neka sasvim druga, kupljena u muzickoj prodavnici na terazijama davne 1978 kao najluksuznija koju imaju te je gospodji koja je izvadila novac iz budjelara tom prilikom trazena licna karta. jer bejase sumnjivo da neko da toliki novac za instrument. ja sam imala neke druge gitare, ova na kojoj sviram sad ima na sebi zalepljenu nalepnicu plavuse iz plejboja kao znak raspoznavanja.tako da sigurno nije moja,
gitara koju sam najvise volela je zavrsila karijeru padom sa zida kad je dolazila zena da ocisti stan . iskreno, sad vise ne znam gde je iako je popravljana kod cuvenog majstora iz borce.
da se vratimo na muziku. ovo popodne donelo je atmosferu bitlsa i azre. smenjivali su se muski i zenski glas u nekoj vremenskoj kapsuli i podsecali su se akordi pesama. u pauzama se odsvirala i neka klasicna kompozicija. zbog “romanse” nepoznatog autora sam i krenula u muzicku skolu i vezbala do iznemoglosti iako su odmah rekli da su mi ruke jos uvek male za pragove. i dan danas mrzim metalne zice, volim plasticne i mek osecaj na odavno ocvrsnulim jagodicama prstiju. znate sta neko ko je svirao gitaru u muzickoj skoli nikad nece uraditi i kad svira “ ajmo sad nesto sto svi znamo”. nece nikad palac leve ruke prebaciti preko vrata instrumenta dok menja akorde. to naucis da je “no,no”
naravno da odavno nema vise ni narucivanja pesama dok neko svira, ni okupjanja uz reku. danas je sve nekako “preterano”. ko je crtao ili svirao, lepo igrao, bio sjajan u atletici radio je to iz ljubavi i zelje a ne da bi mogao da prica o tome u beskrajnoj “nabrajalici” talenata.
ono sto je cudno u ovoj prici je da beograd i danas juri i zuri svojim tokom, da bez stanka zvone mobilni, da preostali vrapci beze od oluje a da se iz jednog stana cuje zvuk gitare, zaustavljen kao zvuk i slika u ovo pomenuto popodne sa pocetka price.