Danas je sudjenje Biljani Srbljanovic odnosno Pescaniku. Nisam u Beogradu da stanem na ulicu Kneza Milosa ispred suda sa ostalima kao sto smo to radili za Biljanu Kovacevic Vuco, Natasu Kandic…kao sto smo sa rodbinom ubijenih u Srebrenici ili na Kosovu isli na sudjenja gde su oni svedocili.
Sta znaci fizicki biti uz nekoga, uposliti svoje politico telo?
Gandi je godinama to radio. Britanski politicari su mislili da je lud ali nisu znali kako s njim da izadju na kraj.
Mnogo puta sam cula od ljudi koji bilo da cene ili ne cene moj aktivizam misle da je sve to besmisleno, kako se veci rezultati mogu postici diplomatijom, lukavstvom, name it… Mozda, neko drugi. U mom slucaju ne dati se oterati sa svog mesta, materijalnog i simbolicnog, iz svoje kuce, iz svog grada iz svoje zemlje jeste osnovni aktivizam koji bi svaki gradjanin valjalo da sprovodi. Ovaj moj blog je takode jedno takvo mesto. Danas ga otvaram za citaoce Pescanika gde mirno mozemo da izrazimo solidarnost. Jedoga dana kad sve prode, a prodju i lose svari ne samo dobre, secacemo se ovih dana kao pocetka radija B92.
Zasto verujem u slogan Information needs to be free? Sto kaze jedan moj drug novinar, mozda je to najveca zabluda u koju sam ceo zivot verovao, ali covek mora u nesto i da ulozi svoju iskrenost.
Nije dovoljno da gledamo i govorimo. Moramo i da se slusamo i vidimo.