Sretnem neki dan u hodniku mlađanu komšinicu, friško udatu, lepo se zdravimo i tek će ona meni:
- Jao, komšinice, moram da vam kažem da smo bili na Hvaru! Nisam mogla ni da zamislim...- bla...bla... truć...truć...Odslušam sve uredno i zateknem se gde izlanuh:
- Lepo, lepo...samo izvini u žurbi sam, porazgovaraćemo, pozdravi svoje! - i trkom se sjurih niz basamake da muž večito ne čeka...dok sam iznova i iznova ponavljala u sebi "nemoj da mi tu filoSofiraš o Hvaru!...i namah se setih svoje baka Zagorke...i njene mantre o filoSofiranju...
Leto,
- „imam ceo dan za sebe, pridruži mi se!" - stigne mi od kume sms...
- „šta predlažeš?'' - otpišem ja, tužna malkice što baš nešto nemam vremena na pretek, pa kad ga ipak ugrabim, kao po pravilu mi neko bane, ili zvrcne, ili cimne... a baš sedoh, hladna nesica mi na rukohvat, knjige u još bližem vidokrugu...al' ajde, nisam ni ja operisana od šmucanja, prihvatim prepisku...
- „ajd' malo za zvirnemo po radnjama, i završimo negde s pićencem?'' - ona će.
Zgranem se, zamalo da pritisnem call na mobilnom,
Jutros svanulo ko od bede…Sunce škiljavo viri iza šestospratnice, al’ dobrano toplo i sparno…Vazduh već ustajao, a tek je nešto manje pre osam…
Krmeljiva, škiljim i ja za suncem.
Kroz širom otvoren prozor ni daška vetra, ni glasa, ni cvrkuta, ni mjauka, niti se kučići dozivaju…Šta je ovo, sunce mu poljubim, gde sam?
Živa li sam? Kud se svi denuše iz mog dela grada?
Da nije vreme stalo? Da se nisam probudila u nevreme?
Usunce