ovih dana žega je prevelika, pa smo do stanice sišli noću, računamo, ramazan je, ne spavaju.
zatekli smo ih mnoštvo. bivakuju izolovani od našeg sveta, sjaćeni u dva savamalska parkića, kao u nekom rezervatu. stoje u grupama oko klupa i u osvetljenim krugovima ispod bandera. žene i deca konače u kolonijama ispod drveta u parku, sa boščama kao jastucima.
pokušali smo da stupimo u kontakt s tim ljudima. rekli im da smo došli kao prijatelji, da nas zanimaju njihove priče da bismo ih preneli svetu. nudili smo da im pokažemo novinarske legitimacije. nisu bili raspoloženi
Veliki Povodanj, odlomak iz Na Drini ćuprije
Godinama sam živeo u dolini reke Doura. Skoro svake druge godine imali smo poplave. Velike poplave. Digne se reka do nezamislivih visina, preplavi čitavo mesto preko krovova, odseče ga od sveta, nastupi očaj, borba na život i smrt s prirodom. A onda, odjednom, grane sunce, voda se polako provuče i život nastavi dalje. Posle se teško i prisetiš koliko je strašno bilo. Naša je kuća bila na brdu, za svake poplave smo imali zbeg da o njemu brinemo. Kuvalo se za kazanom. Kao iz Na Drini ćuprije, ako se sećate Andrićevih opisa višegradskih "velikih povodanja".
Kad si bizgov od 16 godina ti onda kod Kineza kupiš ćaletu na poklon florescenti roze brushalter.
Pokušaš da nagovoriš oca da ga proba, pa kad ti ne ide, staviš onaj brus na lice kao masku, pa kao šubaru, pa kao gaće, pa kao kačket, pa kao ne znam više šta. Glupiraš se: samo tako. Smešan si; posebno sebi.
Onda se smoriš (jer su ti svi dosadni) i odeš u svoju sobu s roze fluorecnetnim turbanom.
Za večerom se ponašaš više nego uzorno. Ljubezno se pozdravljaš sa gostima. Ležerno se šališ, kao da vodiš Noć Oskara. Služiš piće. Šarmiraš. Ali
Scena je sledeća. Na kauču sedi bakica, Dona Louredes se zove, i nekakav kokainirani krimos. On je nju kidnapovao i sad pokušava da nađe nekoga ko će da plati otkup. Badava, ne ide mu jer kome god da telefonirao i tražio pare, niko blage predstave nema o kojoj je Lourdes reč. Otmičar pita:
- A da nemate vi nekog bližeg?
A ona:
- Od kad je moj Orestes umro, skroz sam sama.
I on, kud će, šta će, odluči da bakicu, kad već od nje ne može da zaradi ni dinar, pusti na slobodu. A njoj žao, pa mu kaže:
- Hoćeš, sine, da ti dam penziju? Nećeš?
Don Žoao, peti ovog imena na listi kraljeva, ove će noći pohoditi odaje svoje žene Dona Marije Ane Žozefe, koja je, pre više od dve godine, dovedena iz Austrije da dâ naslednika portugalskoj kruni, ali, evo, sve do danas nije zanela. Već se govorka po dvoru, po palati i naokolo, da je kraljica po svemu sudeći jalovica, optužba koja se dobro čuva da ne dođe do neprijateljskih ušiju i zlih jezika i samo se najbližima poverava. Da je krivica do kralja, to nikome ne pada na pamet jer, kao prvo, neplodnostnije muška nego ženska mana, zbog nje su žene, uostalom, i prezrene toliko puta, a, kao drugo, ako za to uopštei ima potrebe, tu su i materijalni dokazi, u kraljevstvu već obilatoima vladareve kopiladi a, ako Bog dâ, biće ih još. Osim toga, ne treba kralj da preklinje nebesa za porod nego kraljica, i to opet iz dva razloga. Pre svega, jedan monarh, naročito portugalski, nema šta da moli za ono što, na kraju krajeva, jedino on može da dâ, a osim toga ženi, onoj koja po prirodi nosi plod, prirodno pripadadužnost da za plod preklinje, kako u organizovanim devetodnevnim tako i u pojedinačnim molitvima.
Profesorka Rajna svojoj deci: "Učite učenike da vole svoju zemlju. Često se može čuti kako profesori svojim najboljim učenicima savetuju da što pre odu odavde. Počelo je da se podrazumeva da je najbolji uspeh u školi sigurna propusnica za odlazak iz Srbije. Hajde da preokrenemo perspektivu! Ukažite najboljim učenicima na to da treba da ostanu u Srbiji jer će joj, kao najbolji, pomoći da se oporavi i postane bolje mesto za život. Ne dozvolite im da odu i da prepuste zemlju svakojakom ološu!"
Ja svojoj: "The wolrd is your oyster! Da je Tesla ostao u Smiljanu, sigurno bi doprineo razvoju svog sela. Ovako je doprineo čovečanstvu a možda je bio i srećan, na svoj način, a sreća je naš životni cilj. Idite gde želite, a ostanite gde ste ako vam je ovde bolje. Samo nemojte biti lenji niti dogmatični."
domaćini živnuli bi i postali razgovorni čim bi došao govor na najveći i
najteži događaj njihovog života, na »povodanj«. Na odstojanju od
petnaestak ili dvadeset godina u kojima je opet ponovo tečeno i
kućeno, »povodanj« je dolazio kao nešto i strašno i veliko, i drago i
blisko; on je bio prisna veza između još živih ali sve ređih ljudi toga
naraštaja, jer ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički