Poštapam se naslovom iz komentara koji je napisala yugaya i dok ona ne nadje vremena i napiše priču, kako je i obećala, moj komentar na komentar je:
Kako bi to bilo da u bavljenju decom potrošimo nešto truda, prstohvat ljubavi i ostavimo samo malo mesta za iznenadjenja?
Jedan skorašnji dogadjaj me je ponovo podsetio da se o deci raspravlja samo onda kada već postoji problem, ili kada se ista vešto ubacuju u odredjeni (pod)kontekst, da bi se pokazalo već nešto (po default-u), strašno i bla-bla; kako, eto, nemaju dobre rezultate; i da je zaista (da preskočim bla na trenutak) krajnje vreme da se po tom pitanju (dečinjem) nešto učini;
Ne volim Božić.
Nema skrivenih poruka. Priča je skroz lična.
Kad pomislim na Božić mislim na hladno.
Kad iz toplog kreveta zakoračite u ledenu sobu. Onda se umijete vodom. Hladnom - bojler se uključivao samo po potrebi. Bez „još samo malo" zahteva, bez razvlačenja, bez meškoljenja pod toplim jorganom, pod koji i nos zavlačiš. Instant budjenje.
Idemo kod babe. Božić.
U letnjoj kujni se živelo i zimi. U kući su se dočekivali gosti. Za Božić smo i mi, deca bili gosti.
Ulazak u auto. Tu pomislim na onog odmetnutog pingvina
o putevima i linijama...
zakrivljenim.
Pretekoh...jedva
Upozorenje: ovo će biti mnogo dugačko. Isprva sam htela skraćenu verziju, al' šta da vam kažem - nisam htela da vam kvarim ugodjaj. :))))
Upornim čitačima - svaka čast!
running in the background...
Sve je spremno.
Sinoć sam još jednom gvirnula.
Zeleno-narandžasta soba. Mesec, na kome se odmarao dečak je šarao po zidovima slike - a jesi vid'la ovo najmanje pilence što kasni?
U ćošku, brižno ušuškan medj dva unutrašnja zida, krevetac i pleteno ćebence. Beba krokodil će dobiti upotrebnu vrednost kad mališa podje u prvi razred, sem ukoliko ne reše da ga koriste kao alternativni vid spavanja.
On pažljivo ispravlja ovčicu - nešto mu se odlepljuje. Smešim se.
Ormar krcat. A u njemu sve malecno. Naslagane čarapice, pa benkice, pa
Pre par meseci je na blogu objavljena priča-apel (Cole: Život je negde drugde) o Andreji, iz Kragujevca, kome je potrebna transplantacija jetre.
Andreja je operisan početkom leta i u utorak su se vratili iz Italije. Na pitanje: „Kako je Andreja?", Dragana mi je samo rekla: „Videćeš, nećeš ga prepoznati."
Život ipak nije negde drugde, već je ovde i sada... šta da vam kažem, osim - hvala što ste podržali ovo.
Iako su me razni ljudi iz mog najbližeg okruženja savetovali da se ne uključujem u