Ne volim Božić.
Nema skrivenih poruka. Priča je skroz lična.
Kad pomislim na Božić mislim na hladno.
Kad iz toplog kreveta zakoračite u ledenu sobu. Onda se umijete vodom. Hladnom - bojler se uključivao samo po potrebi. Bez „još samo malo" zahteva, bez razvlačenja, bez meškoljenja pod toplim jorganom, pod koji i nos zavlačiš. Instant budjenje.
Idemo kod babe. Božić.
U letnjoj kujni se živelo i zimi. U kući su se dočekivali gosti. Za Božić smo i mi, deca bili gosti.
Ulazak u auto. Tu pomislim na onog odmetnutog pingvina
Jedan skorašnji dogadjaj me je ponovo podsetio da se o deci raspravlja samo onda kada već postoji problem, ili kada se ista vešto ubacuju u odredjeni (pod)kontekst, da bi se pokazalo već nešto (po default-u), strašno i bla-bla; kako, eto, nemaju dobre rezultate; i da je zaista (da preskočim bla na trenutak) krajnje vreme da se po tom pitanju (dečinjem) nešto učini;
Kada sam prvi put ozbiljnije iščitavala ono što je Neill pisao, pomislila sam da je sve to lepo: sloboda, uvažavanje, ljubav... ali, da li to „radi na terenu"?
Rešivši da dokažem da su to samo lepe ideje, većinu kojih je u praksi nemoguće primeniti, krenuh u potragu za Neill-om u sebi.
„You may love the idea
„Sarajevo je verovatno mračno uticalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv, mali, ovolicki, i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni su me, naravno, mlatili i tako sam ja dolazio kući krvav, plačući, i to je trajalo tih šest, sedam godina koliko sam živeo tamo... Bio sam klinac sa naočarima i nosio tango-gitaru ispod miške. Odlazio sam na časove kod čuvenog Gari Garinče. Od njega sam naučio neke akorde. Posle sam se preselio u Beograd
Raduje me da vidim tendencije u našem društvu koje naginju rešavanju problema oko uklanjanja komunalnog otpada. (nije mi jasno samo ovo oko mesne zajednice)
Dobro je i to, da je primećeno da zakon može biti povredjen. (mada bih više volela da su neke druge stvari , s’tim u vezi, primećene...i na vreme)
Vest o ovim
Zašto volim da radim sa decom?
Zato što je to jedan, krajnje neozbiljan posao, puno se smejem i ne moram da jedem plazmu - ne pušta me da odrastem.
U mojoj učionici postoje razna pravila. Dva, iz kategorije "nema..." su:
(1) ustajanja kad neko želi da mi se obrati, (2) uslovljavanja kroz nagradjivanje (manipulacija) i kažnjavanja
ili ti - sasvim obična priča, drugi deo
Znam da su ove teme možda dosadne. Znam da je zemlja u teškoj situaciji, znam da se nema para i da ovo mnogima liči na bla, bla, bla, ponavljanje u nedogled. Znam i da su ovo individualni problemi, da postoje preko potrebne i znatno važnije operacije koje bi valjalo odraditi, al’ pročitah pre neki dan kako se ministarstvo angažuje, pa ćemo, eto dobiti i savet za demografsku
Sve je spremno.
Sinoć sam još jednom gvirnula.
Zeleno-narandžasta soba. Mesec, na kome se odmarao dečak je šarao po zidovima slike - a jesi vid'la ovo najmanje pilence što kasni?
U ćošku, brižno ušuškan medj dva unutrašnja zida, krevetac i pleteno ćebence. Beba krokodil će dobiti upotrebnu vrednost kad mališa podje u prvi razred, sem ukoliko ne reše da ga koriste kao alternativni vid spavanja.
On pažljivo ispravlja ovčicu - nešto mu se odlepljuje. Smešim se.
Ormar krcat. A u njemu sve malecno. Naslagane čarapice, pa benkice, pa
Pre par meseci je na blogu objavljena priča-apel (Cole: Život je negde drugde) o Andreji, iz Kragujevca, kome je potrebna transplantacija jetre.
Andreja je operisan početkom leta i u utorak su se vratili iz Italije. Na pitanje: „Kako je Andreja?", Dragana mi je samo rekla: „Videćeš, nećeš ga prepoznati."
Život ipak nije negde drugde, već je ovde i sada... šta da vam kažem, osim - hvala što ste podržali ovo.
Iako su me razni ljudi iz mog najbližeg okruženja savetovali da se ne uključujem u