Dvadeset godina besprizornog otimanja novca i resursa ovog naroda od strane političko-tajkunske kaste bilo je dovoljno da se društvo vrati u predcivilizacijsko stanje. Ono što je na vrhu piramide bila besomučna krađa moralno nakaznih vladara i kruga njihovih poltrona, koji su nas uz pomoć naše slomljene volje uzjahali i danas čine naš politički sistem, na putu ka dnu se pretvorilo u gloženje oko ostataka plena i mrvica koje su nam bacali. Zaslepljeni lažnim ideologijama i nimalo slepim vođama gubili smo države, gradove, blagostanje, samopoštovanje, dostojanstvo. Pretvorili su nas u apologete zločina, svoje krvave pirove i gadosti proizvodili u zajedničke, plemenske i nacionalne. A zatim i otpor svemu tome unovčili, uhlebili, izigrali.
Velika tajna je Srbija danas. Nedokučiva, neopisiva bilo kojom umetničkom formom. Možda bi neka hermetičnija slika mogla da je dočara, ali samo ako se dovoljno dugo i duboko zagledaš, pa ove naše živote sam u nju nekako isprojektuješ. Malo bi tu bilo maestrove zasluge. Ispisati ovo što živimo u jednom romanu, pesmi, drami ili eseju nemoguće je zbog kompleksnosti, žitkosti i dubine blata iznad čije površine pokušavamo da se održimo. Živimo loše po svakom merljivom parametru, a nadu u bolje za naših života vide još samo dirljivo naivni optimisti.
Ratne ludake, kojima
Gledajući preko poroznih granica komšijsku radost glede epiloga balkanskih ratova, uvidjam da je izgleda tačna ona Tolstojeva da sve sreće liče jedne na drugu. Ti ljudi, naši susedi, su zaista srećni, ushićeni, a ekstatična radost je pojedinačna i tribalna. Plemensko ritualno radovanje za kamere i fotografske aparate je tu zbog nas, poraženih, kao prstohvat soli na ponovo otvorene rane nacionalnog poraza. Većini od tih srećnih ljudi preko je jasno da su njihove zvanične istine dobile sada i sudske potvrde na osnovu nedostatka dokaza, poubijanih svedoka, dobrog izbora ratnih saveznika, ali božemoj, ko će o tome sada ili za sto godina da razmišlja. Njihov je rat i zvanično pravedan i čist.
Raskalašna haotičnost sa jakim mirisom agresivnosti uz blagu raspalost svega je prva stvar koju osetiš kad ulaziš u Srbiju. I nedostatak istog kad predješ njene granice. Čim je napustiš osetiš da se okolina promenila, da su sitnice drugačije i to strašno krene da bode oči, pa izazove neku potmulu tugu, setu, šta li je, o kojoj sa saputnicima ne pričaš jer je svima vidljivo, jasni i neprijatno. Jasno je da živiš u društvu koje nije stanju sebe da organizuje, da se pribere i privede minimumu životne pristojnosti, da je sve što vidiš samo imitacija civilizovanog društva, od pretankog autoputa ulegnutog od kamionskih guma do pogrešno shvaćenih sloboda i demokratije.
Dok se ispod prozora prošle noći mogla videti kolona automobila koja s perifernih brda i dolina juri ka jezgru grada koji im je odškrinuo svoje kapije, uz prkosan zvuk sirena i otpozdrave s trotoara skandiranjima "evo vam Tadića, vratite nam Mladića", pojanjem Pesme kosovskih junaka, te zlobnim i zloslutnim pevanjem himne Jedinice za specijalne operacije, shvatih da se Srbija samo vratila u svoje prirodno stanje. Ionako se nikad mentalno sa svojom zemljom nisam slagao, tako da su stvari sada samo ponovo u ravnoteži. Čak je i taj tužni i jadni Hanibal, koji se nesigurnim korakom gega kroz vrata grada koja su mu širom otvorena, nekako sasvim po meri stanja stvari u Srbiji.
No, ostavimo Hanibala da pohadja ubrzane kurseve engleskog i bontona, verujem u njega, obzirom da je master brzog savladavanja nauka i veština. Diplomirati i postati predsednik države u istoj godini, uostalom, apsolutni je dokaz umeća i izvanrednosti.
To je kao kad gledam s terase, vidi se u pijaca u daljini, nesretno zabodena medju zgradama i lišena svake poetičnosti. Nikad ne bih poželeo da je naslikam. Ne zbog tamnosivih nadstrešnica tezgi čiju zardjalost odavde jasno mogu da zamislim, već zbog one ljudske vreve koja se sa ove visine vidi kao neurotično mrdanje neodredjene žive materije. Taj alien pokret nije pulsiranje, više je niz trzaja nepravilnog ritma. Izaziva blagu jezu. Ako je kojim slučajem sunčan zimski dan, broj ljudi je mnogo veći. Dok hodam, izbegavajući, zastajkujući, propuštajući,