S vremena na vreme obiđem moj nalog na Google Analytics, koji je jedno interesantno mesto za saznavanje raznih važnih i nevažnih statističkih podataka o nekoj web stranici. Tamo vidite saobraćaj, posete, izvore, status vaše web stranice, i mnogo drugih stvari. Meni, ovako "otrovanoj" internetom i znatiželjnoj, posebno je interesantna u ovoj google-ovoj analitici, mogućnost da vidim koje su ključne reči koristili posetioci moja dva privatna bloga da bi došli do mojih web strana, odnosno kako i zašto ih to google, inače moj dodar drug, "baca" po bespućima interneta.
"Satan finds some mischief still for idle hands to do..."
"I want to say, in all seriousness, that a great deal of harm is being done in the modern world by belief in the virtuousness of work, and that the road of happiness and prosperity lies in an organised diminution of work."
"The morality of work is the morality of slaves, and the modern world has no need of slavery."
Ovih dana imala sam asocijacije na temu sweet laziness, eseja Russella, i još mnogo čega, čitajući odlične članke Marisse Bracke , (žena can-do-ologist, žena zmaj!)
red proleće B. i ja pravimo kontrolnu zdravstvenu "generalku". Obično krenemo od KKS, pa biohemija, lipidni status, i dr. jer ja hoću nakon zimskih gastro bahanalija i dijete koja usledi da saznam da li je moj spartanski izbor hrane doneo dobre rezultate. Već dve godine nervira me moj malo povećani holesterol, pa nastojim da ga svedem i "uđem u normalne vrednosti". Posle bahatog gastro ponašanja i zimskog ignorisanja te užasne i strašne reči - umerenost, vreme je za izvinjavanje sopstvenom telu.
Moja gošća darkonduty nastavlja svoju priču ...
Nakon neočekivanog uspjeha rumunjske nacionalne kinematografije koja se do te prijelomne 2006. godine, odnosno prije pojave Puiua i Porumboiua na repertoarima vodećih europskih festivala, u najmanju ruku smatrala marginalnom i to do one mjere da se čak nije moglo niti utvrditi kako se njezin značaj zadržava isključivo unutar regionalnih okvira jer on niti kao takav nije postojao, uslijedili su novi uspjesi na jugu Francuske. Poslije Cannesa 2007. godine i najvećim skepticima postalo je
You can talk to us now
you can search for a while
when you're rumbling around ...
Najavljujem je s malo, malo izmenjenim tekstom pesme koju ona voli.
Dragi prijatelji, večeras nam priča darkonduty.
U jesen 2006. godine prvi put sam pogledala suvremeni rumunjski film. Bio je to jedan od onih izbora utemeljenih na principu eliminacije koja se, barem kad je u mom slučaju riječ, orjenitira opozitno ‘većim’, razvikanijim i srednjostrujaškim naslovima. Takva se logika sama po sebi nametnula tijekom
Povod da vam se javim večeras je moja apsolutna oduševljenost ovim ekstremno dubokim HD zoom-om u Mandelbrotov fraktalni skup, po cenu osude za ponavljanje teme, u neku ruku. Negde prošle godine bilo je reči ovde na blogu o Mandelbulbs (nsarski, prelepa priča!). Ali, lepota ovog putovanja, jednostavno mi ne da da oćutim.
Hoćete li da malo "uvrnete" misli na ovom lepom putovanju? Ali, pre toga samo malo da se osvrnem na lepotu i njeno isticanje, i moje asocijacije ovim povodom.
Ovo je post o dva Boba - to su Bob Dilan i Bob Marli. Mnogi će se čuditi - šta će ova dva Boba u jednom postu, koji sam naslovila koristeći naslov nezaboravne pesme!? S pravom. Ali, ima mnogo razloga koji ih povezuju, taman dovoljnih za kosmičke eksplozije rok heroizma, koji ova dvojica sigurno nose sa sobom.
Nisam mislila da pišem osvrt na njihov život i delo. O Dilanu i Marliju svi sve već odavno znaju, a za podsećanje nije loša wikipedia. Nego...danas me podsetio
Kod nas u kući postignuta je neka vrsta konsenzusa o tome da 2009. g. nije bila ono što smo svi očekivali da u njoj postignemo. Dalje, u njoj su se desili neki veseli i tužni događaji, vezani za našu porodicu, već po onom čaša žuči ište čašu meda...itd. Datumi koji našu kuću od 21. novembra pa dalje do kraja januara pune dragim ljudima, radošću i veseljem, provedeni su po redu, i onako kako spada. Ali nekako svedeno, skromnije i tiše. Jedan dan je bio pomalo izuzetak.
Drugog dana božića ove godine, tihu, popodnevnu atmosferu, prekinuo je telefonski poziv.
Posle nedavnog posta o Petrovaradinskoj tvrđavi i podgrađu, kroz koje nas je lepo provela gordanac, pokušaću da vas upoznam sa još jednim delom Novog Sada, ništa manje starim od Tvrđave i gradića, a to je Podbara i Almaški kraj. Pre dve godine proslavljeno je "290 godina Podbare i Almaškog kraja", a pripreme za tri veka Podbare su, nadam se, već počele. Doći će 2018-ta, dok trepnemo! Susedne gradske četvrti su Salajka( u kojoj su Đoletova ulica Jovana Cvijića,
Mustard sings Creep from Rex Kramer on Vimeo.
Oduvek mi je bilo najteže da na ulici prođem pored beskućnika i prosjaka, iz ko zna kog razloga propalog umetnika, uličnog svirača, glumca, koji moli dinar, dva, tek da ima za obrok. Ako iko zaslužuje iz te bezbrojne mase beskućnika (koja iz dana u dan, btw raste) svojih pet minuta, to je po meni Daniel Mustard. Uz to i ček s velikim honorarom i zainteresovanost neke muzičke kompanije, koja bi se na trenutak mogla