Voleo sam ga.
Ne la, već o.
Ne je, nego ga.
I najveći užas, verujte, i nije u tome
Što sam ja voleO NJEGA.
Već što on nije VOLEO mene.
Има те у угловима усана дана без дана
у којима се улудо траже струјни сугласници.
Има те у расцепу између инструментала и мог имена.
Има те у сваком делу мене који разум не разуме.
Са шаком међу зубима тражим речи нетимарене да ме ошамаре јутром по коме ћу дан познавати.
Име је оно на шта се одазиваш, а не како
Nikada nemoj posiveti.
Nemoj, jer te priča koju pravimo ne bi prepoznala među istima.
Nemoj, jer bi se posramljena preobukla u žanr kome nismo vični.
Nemoj, jer nije izmišljen inkubator za lepotu.
Nemoj, radi boja kojima samo ti i niko drugi umeš da dišeš (dobro, možda pomalo i ja kad je vedro).
Nemoj, u ime sve patetike ovog i onog sveta, koju treba nadživeti.
Nemoj posiveti