Svakom od nas dođe, osvane i zatekne te nespremnog, a kao da bi i pomogle neke pripreme.
Neko se izbori, brzo, bez problema, neko malo nosi na leđima, a kod nekoga ne završava.
Navučeš oklop ,masku na lice da neko ne prepozna. I guraš dalje, nekako...
I setišš se trenutaka nekih ,sada tako važnih, a nekada smešnih , ne toliko značajnih, da bi ostali upamćeni.
Neku zimu, hladnu, neku kafanu, malu ali toplu, sa starim kafedžijom
Opera "Knez Igor" Aleksandra Borodina sastoji se iz četiri čina i prologa. Libreto je pisan na osnovu istočno-slovenskog, odnosno ruskog epa "Slovo o polku Igorovu" iz
$ Ovo je proba , da vidim da li funkioniše blog, pošto sam imao problem sa postavljanjem prošlog teksta, (ni sada ne mogu ništa da promenim )$
Svaka sličnost sa stvarnim likovima je sasvim slučajna,
Svaka aluzija nije namerna, a ako se neko prepozna, i naopako naljuti,
imamo mi Nebojšu ( iz neke druge, naše , bajke)
Samo malo da se upoznamo sa nekim zanimljivim bićima
srećan šezdeset drugi rodjendan.
i Džimiju
čestitamo šezdeset peti:)
(Ma treba mu zabraniti da ...piše)
Ne,.nisu mi lomili bagrenje sam sam ih polomio,
tu sam je ljubio...˝bosonogu i otetu od sna˝
Noć kao ova, bar liči, zašto od tada sve noći liče jedna na drugu?
Eh, ko će znati..i sneg..,lagano, čini se kao da bi mogao da uhvatim sve pahulje što lebde,kao da pronose neki glas sa obale boja i ne padaju ..već nekako ostaju u vazduhu i kao da čekaju... hvataš jednu po jednu i tako do..... ma, kome je to još važno...
...... "Hej, mali, imaš smešan crveni
(Ovaj tekst je već objavljen kod Angie01 gde je imao preko 200 komentara. Sad ga stavljam, nepromenjenog, u moj Blog profil.)
Davnih šezdesetih godina moja starija sestra počela je da mi pominje pevača čiji se neobičan glas čuo sa našeg radio aparata marke KOSMAJ. Arsen Dedić - mladi pevač koji je pevušio ili skoro pričao. Glas koji je moj otac posprdno nazivao „onaj što kobojagi peva". Zavoleo sam taj glas, te note i stihove. U početku samo zbog poverenja u sestrin ukus, a
Almost
"Ta ja nisam hteo
ništa drugo
nego da pokušam proživeti
ono
što je
samo od sebe
htelo
da izbija
iz mene.
Zašto je to bilo tako mnogo teško?"
...
Kad pesnici pišu romane, oni obično postupaju tako kao da su Bog, i kao da mogu poneku ljudsku povest da obuhvate celu celcatu pogledom, i da je shvate, i da je tako predstave kao da je bog priča samome sebi, bez ikakvih velova, pošto je on svugde i na svakome mestu. To ja ne mogu, kao što to uopšte pesnici ne mogu.
Eartha Mae Kitt (17 Januar, 1927 - 25. Decembar, 2008)