Ruku poluspuštenih a raširenih u nekakvom čudnom grču, kao revolveraš pred obračun, opako džonvejnovski; nogu koje prate taj luk (look) - poluraširene, u stavu i u hodu; pogleda kroz blago spuštene trepavice sa polupodignutim obrvama i nekakvim beštečkeevoinženjera osmehom - moj Đejms the fakin Nmosmaraš Din ode na malu maturu.
Š'a reći?
Nema ravnodušnih kad se pomenu osamdesete godine XX veka. Glorifikuju ih (jugo)nostalgičari, ocvali marksisti, samoupravljački neradnici, lezilebovići raznih vrsta ali i nekadašnji rokeri, neostvareni umetnici, sanjari i naivci koji nikad nisu sazreli pa su odjednom zaprepašćeno shvatili da im (onaj) život prođe. Demokrate ispod Slobinog/Vukovog/Dražinog/Nedićevog/Koštunicinog/Čedinog/Tadićevog i ostalih šinjela, veliki Srbi i pravoslavci čije srpstvo i pravoslavlje počinje Osmom
Milan Nikolić
Juče sam usvojio Princezu iz jednog prihvatilišta u Novom Sadu. To je zahvalna, pozitivna strana društvenih mreža. Odslušaš pesmu koju je neko postavio, a ti je baš voliš, ugovoriš date, rešiš poneki psihotest, saznaš koje ti je boje karakter i usvojiš psa. Jednog od onih iz mnogobrojnih kartonskih kutija po našim gradovima.
Juče popodne se, u Ljubljani, desila strašna i neshvatljiva tragedija – tri psa, bulmastifa, napala su i do smrti rastrgla svog vlasnika, Sašu Baričeviča. Policija je, na poziv komšija koji su iz Baričevičevog dvorišta čuli krike i pozive na pomoć, stigla jako brzo. Za Sašu Baričeviča, poznatog ljubljanskog lekara, je i to bilo prekasno.
Popovi se rastrzaše između brige o Kosovu i brige o Kačavendi te u istom danu oposliše zajedno oboje:
Evo vam Kačavenda, ne dirajte Kosovo.
Dosta bih dao da mogu da upoznam i provedem sat vremena u razgovoru sa osobom kojoj je u toku pripreme Zakona o Narodnoj skupstini sinula ta epohalna, ideja da pred skupstinu ubuduce dovodi kordon vojske.
Na stranu to sto nema demokratskog drustva, nema parlamenta na svetu, barem ne u zemljama koje plediraju da budu demokratske, a da na njegovim kapijama stoji vojska!
Ta slika vojske na stepenicama parlamenta, sa tm vrlo izrazenim huntistickim, coup d'etat shmekom... Ne znam... Danas su nenaoruzani, sutra vec nek nam je bog u pomoci. Ruku na srce i nije tako tesko zamisliti
Raspisalo izbore. Hvala.
Cemu se nadam? Nicemu. Jel beznadezno, pa i nije. Evo i zasto.
Izašao sam iz samoposluge i krenuo prečicom između solitera kroz mini park koji je istovremeno i parkiralište. Kroz zimzeleno bilje, ariš, smreka, šta li je, dopre do mene ženski glas: Jesi našo šta, kad bi se otrovo bila bi najsrećnija...! Trenutnomomentalno se ukopam u mestu i okrenem glavu! Žena pedesetih godina, sedi na klupi, pored nje kese iz Maxija i ceger, sela da se odmori. Glas joj je, dok je izgovarala one gnusne rečenice, u najmanju ruku bio ravnodušan a time i stravičniji!