Pajke, hvala na inspiraciji...
- Kume, aj pravimo poso, imaš nekog u Kini?
- Ne znam, moram da se raspitam, šta si namislio?
- Vidiš, silno se gradi za taj Expo, sve tamo pobeglo. Evo, od sestre komšija, inženjer, neki dan dao otkaz i otišo da za njih radi. I još neki iz njegove firme. Miran je koju godinu a posle će da vidi.
- Dobro, kume, a šta bi mi tu?
- Mislio sam da vidimo za te leteće taksije. To bre ima čudo da bude i ko prvi
Milan se spuštao uzanim hodnikom prema lokomotivama i ta informacija, da ga nešto vuče napred, da se kreće, isplivala je na površinu njegove svesti naglo, kao kad konstatuje, bez povoda, da je, verovatno, živ, i da će živeti još neko vreme, ne zna se koje, a onda posle toga više jednostavno neće; kao da je ta misao produkt autonomnog nervnog sistema ili crevne mikroflore. U sledećem momentu je istom brzinom potonula u zaborav, jer šta bi i mogao da uradi sa tom informacijom. Mnogo je smislenije da negde završi pljuge.