Po prozorskom je oknu bubnjalo, dan i noć, nikada ne prestajući ni na trenutak. Kapi su ispisivale, svojim krivudavim tokovima po prozorima, kućama, poljima i naposletku, po nakvašenim licima ljudi, neku novu, samo sebi svojstvenu istoriju. Istoriju prokletih. Istoriju natopljenu suzama neba. Istoriju koju je progutala voda.
Najtužnije
Једино сећање мог деде (1909) на свог оца је било
када је (прадеда) кренуо у рат,
изљубио је њега, брата и мајку и рекао јој:
* nemojte, molim vas ni preporučivati - ako možete, odćutite jedan minut - za koga god želite