AleXandar Lambros
Taksista, s frustracijama gomilanim barem jedno četvrt veka u svom zadriglom i masnom telu i Pinkom izrešetanom mozgu, kome je deo svakodnevne terapije da neznancima bez povoda jebe mater, na ruci je imao brojanicu a na retrovizoru krst i svetu Petku.
Prođoh Provansu, prođoh Azurnu obalu, da parafraziram onu domaću „prođoh Levač, prođoh Šumadiju". I bolje sad poznajem Provansu nego rodnu mi Šumadiju. Nije ovo sad da bih vam pokazao koliki sam Evropejac i koliko me sramota Srbije. Ne, daleko bilo! Nego autobuska karta od Nice pa dokle hoćeš jedan evro, a autobusi čisti, tačni, klimatizovani i audio nezagađeni. Poređenja radi, Kragujevac - Rača, 120rsd, štrokavo, smrdljivo, zimi ledeno, leti pakleno a stigne ako se usput ne zapali il mu ne odleti krov. I kome je onda do obilaska? A i šta da vidi čovek? Onomad se nakanismo do Oplenca i kad produžismo u obližnju Bukovičku banju da ručamo, pobegosmo glavom bez obzira, da nas ne zatekne mrak. Sem ako štos nije bio u mnogopominjanom kongresnom turizmu a „Staro zdanje" zakupila „Svevampirska svetska organizacija" za svoje redovno milenijumsko okupljanje pa se poslovni domaćini potrudili da obezbede odgovarajući ambijent.
Kažem, nagledah se lepote letos. Muzeja, starih gradova, lepe arhitekture, krajolika, marina, kneževskih palata i srednjevekovnih utvrđenja, gde god baciš pogled lepota neka i neka znamenitost. I, sređeno brate. Čisto, zeleno ...
I mada sam padao s nogu s mapom u rukama i kroasanima u rancu, gladnih očiju i ispošćene duše, ne kanim da vam pričam ni o čemu što gore pobrojah. Jer, moj najači utisak nisu ni slikarstvo, ni arhitektura, ni plaže, ni sjaj Monte Karla ni belle epoque šik Kana. Niti s koliko pažnje i ljubavi Francuzi čuvaju svoju zemlju, ne čak ni čuvaju, nego nekako maze .... neguju. Ne nagrđuju je, ne nakarade s kretenskim spomenicima i urbanističkim hororom.
Ništa od svega toga. Moj najjači utisak je to što sam posle pet dana počeo sasvim drugačije da dišem. Bukvalno mislim, nije nikakva stilska figura u pitanju. Najpre sam primetio da mi neki grč, koga inače u Srbiji nisam ni svestan, počinje da popušta. Nisam ni znao u kakvom sam gardu i kolko sam zapravo stalno spreman na neku odbranu i u stanju latentnog očekivanja nekog napada. Promena je bila fizički vidljiva ... opustila su mi se ramena, nešto u stomaku kao da se otključalo i dozvolilo mi da dublje i ritmičnije dišem. Lice, tačnije mišići zaduženi za osmeh, za koje nisam kapirao koliko ih zapravo kontrolišem i koliko osmehe u suštini „isporučujem", otkravili su se i počeo sam ljudima prirodno da se smešim umesto što se kezim. U radnji, komšijama, na ulici ... Osećao sam se prijatno i slobodno i nasmejanost je bila moje prirodno stanje. Ovde sam u neprestanom očekivanju da pičkaranje može da plane svakog trenutka.I može. Dok sam bio tamo bio sam ubeđen da sam baterije napunio za barem narednih godinu dana. Mislio sam da ću od lepih uspomena živeti do naredne prilike da odem iz zemlje na novo punjenje baterija. Prvo, sama ta činjenica da moram da odem iz rođene zemlje da bih se energetski resetovao je više nego tužna. Ali tako je. Drugo, promašio sam procenu, baterije nisu trajale ni nedelju dana.
Prvi incident dogodio se sa taksistom. Pozovem taksi i devojka sa centrale mi saopšti koji me broj čeka. Izađem na ulicu kad tamo dva taksija iz dve različite firme parkirana jedan kraj drugog. Ugledam svoj i krenem da uđem. Bilo je malo tesno, ali pažljivo otvorim vrata onoliko koliko mi je bilo potrebno da se uvučem a da pri tom ne ogrebem susedni taksi. Kad ovaj susedni - „Majmune, gledaj malo šta radiš! Uništi mi kola!" I pri tom se izviruje kroz prozor da proceni nepostojeću štetu na inače potpuno razjebanim kolima iz, odprilike, sredine osamdesetih. Ponavljam, nisam ga ni dotakao.„Sad će majmun da ti malo jebe kevu!" - dreknem i iskočim u jednom skoku nazad na trotoar, šireći se kao kobra pred pljuvanje otrova.
Sad, ko god me privatno poznaje pomisliće da je ovo pesnička sloboda i dodatak koji priču treba da učini dramatičnijom. Ja sam, naime, čovek dijaloga, kulturan i ljubazan koji sa strpljenjem zen budiste raspravu bazira na argumentima. Takođe, čovek kome je ispod časti da se sa primitivcima razjašnjava na gore opisan način.
Nešto se promenilo. Ćutanje i povlačenje je odraz kukavičluka. A vidite i sami gde to može da odvede. Voline s pilećim mozgom poput Palme i Selje, s neograničenim kapacitetom za bezobrazluk i primitivizam, završe u vladi, a pametni, odmereni i obrazovani u redu za iseljeničku vizu.
Taksista, s frustracijama gomilanim barem jedno četvrt veka u svom zadriglom i masnom telu i Pinkom izrešetanom mozgu, kome je deo svakodnevne terapije da neznancima bez povoda jebe mater, na ruci je imao brojanicu a na retrovizoru krst i svetu Petku.
Srbin tradicionalista dakle. Te najviše volim. Te što su se obrazovali na pravoslavnim kalendarima i Tominim predizbornim govorima.
To su ti likovi, relikti srednjeg veka, koji misle da je bogougodno gejeve išutirati u vu-gla. Koji emigriraju u Kanadu jer ovde od silnih tradicionalnih vrednosti na snazi nisu mogli da zarade za leba a onda odande, okupljeni u kojekakva društva tipa „Prepodobni Justin Ćelijski", potpisuju apel za otkazivanje parade jerbo je srpstvo dovedeno do propasti. To su likovi koji misle da ih je neko ovlastio da izdaju sertifikate koga ćete da volite i s kim ćete da se jebete. I da l' možete da prošetate. To su seratori koji trtljaju o beloj kugi a imaju 40 godina, žive s roditeljima, nemaju dece a primanja im zavise od rezultata premier lige jer od radnog staža imaju samo po par godina u „Mozzartu" i „Lavovima". A neki i part-time diluju vutru klincima iz kraja, sa sve krstom na junačnim prsima. To su drkoši koji bi onu sisatu šesnaestogodišnjakinju iz ulaza pored odvalili od qrca iako im vera to brani. Al tebra, mala je rvaku, loži se na kintu, viđaju je s onim pederom (dobro obučen tinejdžer, prim. pr) što su mu matori u Švajcarskoj. To su oni što ne okreću drugi obraz i ne gađaju hlebom već pomorandže pune žiletima. To su članovi udruženja tipa „Jug Bogdan", „Simeon Mirotočivi", „Vidovdan", "Slavjansko Saborje" i „Lazarevi vitezovi", u kojima se kao najvećoj mudrosti sveta dive lupetanjima matorog antisemite Nikolaja (Velimirovića). Jebi ga, tebra, za Milutina Milankovića treba malo mozga.To su likovi koje zabavljaju infantilne seksualne pošalice tipa „topdžija i furundžija" i „Adam i Steva", jer nisu čuli za seksualnu revoluciju. To su nesrećnici koji se od tradicionalnih hrišćanskih vrednosti najviše drže one najtradicionalnije, da uporno i sistematski i agresivno proganjaju druge: nekad su to bili Jevreji koji su donosili kugu, pa žene veštičare, pa crnci, a danas su ostali gejevi što izazivaju belu kugu, zemljotrese, poplave i ostale kataklizme i navlače gnev gospodnji na pravednike ... I kad ne budu mogli ni njih više na miru da maltretiraju ode im tradicija u qrac, gde joj je, inače, i mesto.
To su nesrećnici koji misle da je zemlja nastala za šest dana a sedmi je bog otpočinuo a imaju diplomu geološkog fakulteta. To su tradicionalisti koji nemaju problem sa tim da ih feudalci vozaju ko magarce, maltretiraju, ne plaćaju, otpuštaju, prete, koji i institucionalizovanu korupciju drže za deo tradicije (a ruku na srce, i jeste), ne suprostavljaju se jačem jer nikad ne znaš kad možeš da se „ušemiš" s nekim od velikih baja, a stranku menjaju češće nego gaće, jer ubeđenje im je tamo gde i besplatan džak brašna.Ukratko, to su licemeri puni govana koji nemaju problem ni sa tim što u zemlji čija je najveća razvojna šansa poljoprivreda, ne možeš da kupiš mleko. To ne utiče na belu kugu i propast srpstva. A nemaju ni problem s monopolima i cenama većim od Evrope koja im je izvor sveg zla al opet bi, da mogu, rađe u Nemačku čiji je ministar spoljnih poslova gej, nego u pravoslavnu Ukrajinu.
Ja kontam da sa vernicima ne može da se razgovara ko sa razumnim ljudima. If you could reason with religious people there would be no religious people. Ali, ne mogu da razumem da ima toliko sveta kojima je glavna životna zanimacija da unesrećuju druge i maltretiraju svet sa svojim retardiranim fantazmima o tome šta se može, šta ne može, ko će da se ženi, kad, s kim i koliko će dece da ima, šta je korisno za državu a šta ne i kako oni zamišljaju da svet i Srbija treba da izgledaju. Koga više boli uvo za vaše fašisoidne tripove i da l' su vam uvređena verska osećanja? I kako je moguće da "patriote" ne razumeju da je zemlja srećna i prosperitetna samo ako su joj građani srećni? A kako da budu srećni ako im ne dozvoljavate da vole koga hoće i idu u krevet s kim hoće, već ko neke babe paraskeve samo nešto kenjate i lamentirate. I, aman, otkud vam ideja da vi nekome nešto treba da odobravate? I to da se nadmeno stavljate u položaj da drugima presuđujete i s punim pravom očekujete da vas odobroljavaju i moljakaju i objašnjavaju da imaju pravo na svoj život?
I ko vam to uopšte brani da rađate decu? Devet ko Jug Bogdan, samo napred! Al, oprez, verovatnoća je poprilična da jedno od devet bude gej. Ko Lazarev sin.A sad, nosite se u tri lepe pizde materine i odfakajte u troskoku nazad u 14. vek.