Kupila nas je za sva vremena na prvom času koji nam je održala. Mi smo jedva disali obuzeti strahopoštovanjem prema velikoj školi u kojoj smo se našli, a iz ove perspektive gledano, mislim da ni njoj nije bilo ni malo jednostavnije. Bili smo joj prva generacija, bila je tek jedva dovoljno starija od nas da nam bude profesor i valjda da bi svima bilo lakše, zaigrala se sa nama asocijacija.
Naredne četiri godine smo je skoro svakodnevno iznova pitali kada ćemo da ponovimo to neverovatno iskustvo koje nas je na čudesan način ponukalo da razmišljamo, uskačemo jedni drugima u reč, govorimo gotovo bez daha, otimamo se o mogućnost da iskažemo ono što naslućujemo i osećamo, smejemo se i nesputano mudrujemo...
Onako poneseni, nismo ni primećivali da igru nastavljamo na svakom narednom času književnosti, ma o kom piscu i ma o kom delu da smo pričali. Jer da , svakako je trebalo znati barem nešto o istorijskom kontekstu u kojem je književnik živeo i delo nastajalo, trebalo se pozabaviti i njegovom biografijom, nije bilo naodmet ni pročitati po neku kritiku, ali nas je uglavnom puštala da iznosimo svoj lični doživljaj pročitanog, nenametljivo usmeravajući diskusiju u razumne okvire. Zbog toga smo o stihovima Branka Radičevića, onako svi u tom periodu uglavnom nesrećno zaljubljeni i duboko zabrazdili u večita pitanja života i smrti, raspredali puna tri časa, da bismo zatim neke lekcije iz gramatike i pravopisa učili nešto žurnije nego što je to nastavni plan zapovedao.
Tačno je znala ko je čemu sklon, te smo na pismenim zadacima neizostavno imali tri teme: jednu strogo vezanu za pređeno gradivo, jednu nešto slobodniju, koja je mogla da se tiče pređenih lekcija ali i nije morala i jednu nesputano ikakvim okvirima osim granica naše mašte. Tako je svako mogao, prema sposobnostima i ineresovanjima, da pruži ono najbolje što je u tom trenutku imao u sebi.
Pa smo mi odlepršali u svoje živote, a ona je ostala da nas dočekuje na maturskim godišnjicama, onako sitna i blaga, uvek nasmejana, iskreno srećna što nas ponovo vidi, sećajući se svakog poimence, tako da smo se zbog toga uvek osećali naročito povlašćenima.
Nas dve smo uspostavile sasvim posebnu vezu. Možda zato što sam zbilja volela da pišem, toliko, da sam na prstima večito imala žuljeve od olovke. Reči su mi bile omiljene igračke, pa sam ih pretvarala u stihove, u dnevničke zapise, u duga pisma... Osećala je tu moju posvećenost i podržavala je i usmeravala koliko god joj je to moja tinejdžerska samoljubivost dopuštala.
Moguće da su nas povezali i bliski majski rođendani, a nije daleko od pameti da smo se jednostavno pronašle na nekom lepom balansu u kome je ona i dalje bila profesor a ja đak, ali smo mogle da se družimo i da uživamo u uzajamnoj bliskosti.
Godinama smo se dopisivale. Zasipala sam je hrpama ispisane hartije u kovertima koje sam pravila od najšarenijih stranica časopisa ( od kojih su poštari vrlo verovatno dolazili na ivicu nervnog sloma ) i u koje sam uspevala da upakujem sve što mi se događalo , šta sam osećala i o čemu sam razmišljala kroz potok vremena. U suštini, bili su to dnevnički zapisi sa adresom koje je ona uvek pažljivo iščitavala i zaokruživala svojim odmerenim, razumevajućim i razložnim komentarima.
I ona i ja smo uglavnom pisale o meni, to tek sada shvatam. Svoj život je nekako uspevala da drži po strani, nije me uplitala u njega, a ni ja nisam pokazivala neku preteranu radoznalost. U stvari, bilo mi je neprijatno da je pitam ono što sam želela da znam - nekako, činilo mi se da ću iskazati manjak domaćeg vaspitanja ako budem insistirala na odgovorima. Ona je opet izbegavala suviše lične priče i prećutno smo se toga držale.
Ostala je rano udovica, penzionisala se pre vremena, jer đaci, kako mi je rekla jednom prilikom, više nisu bili isti, sve je postalo daleko napornije i teže i izgubila je negdašnji elan i motivaciju. Za svoju dušu je slikala neke svedene i mirne i po malo zagasite cvetove, honorarno se bavila lekturom, tek da ne sedi dokona, a ja sam nenadano pogubila reči i olovka mi je postala teška i nezgrapno mi je stajala u ruci i zaboravila sam kako se pišu i najobičnije rečenice.
Tako sam prestala da joj se javljam.
Kasnije se sve dogodilo kao u magnovenju.
Misleći da još uvek na raspolaganju imam svo vreme ovog sveta, sela sam i u jednom dahu joj, kuckajući po tastaturi pošto mi prsti i dalje nisu prihvatali olovku, istresla sve nakupljene nedoumice i nedorečenosti i mrzovolje i nezadovoljstva i zbunjenosti i pabirke srećica i lepih misli. Uz grižu savesti zbog činjenice da odštampana slova nemaju dušu i da nikako ne mogu zameniti pismo pisano rukom, spakovala u koverat, poslala i istog trenutka krenula da pišem još...
To pismo nikada nisam dovršila, jer više nisam imala kome da ga adresiram. Kada sam je pozvala telefonom da joj čestitam rođendan, saznala sam od jedne njene prijateljice da je teško bolesna. Detinjasto sam htela da verujem da se mora izvući, jer je sasvim u redu da dobar čovek ozdravi čak i kada su prognoze najlošije.
Volela bih da je se sećam onako kako je sebe opisala u poslednjem pismu koje mi je poslala. Sedi nekog sunčanog senovitog popodneva u bašti i piše mi, a žuto pile joj kljucka trag olovke po hartiji.