Moja baba po ocu je bila jedina baka koju sam imala. Sve ostale pretkinje te generacijske nivelacije su prosto bile – babe. Nosile su povezače, imale ruke veličine omanje lopate i artritične, zemljom izmučene prste. Ova jedna jedina je bila prava gradska baka, sa tim srednjim k koje ju je delilo od svakog pokušaja da bude poistovećena sa bilo čim bapskim. Baka je prvo bila guvernanta, baš onakva kao u ruskim romanima, a onda je najveći deo svog života provela kao učiteljica. Uprkos tome da je to vreme, kao i kasniju dosmrtnu penziju provela u selima manje ili više od boga zaboravljenim, baka se svim svojim snagama trudila da ostane u oazi neseoskog načina života, omeđenom ogradom oko njene kuće i osetnom drugačnošću ponašanja i običaja koje je upražnjavala. Već u drugoj polovini prošlog veka, naša baka se silno trudila da se živi zdravo. Doživljaj zdravog života se, u predstavama moje bake, zasnivao na dva kamena temeljca: beloj kafi i popodnevnom spavanju.
Bela kafa je bila bolji deo bakinog zdravog koncepta života. Čak je bila i zabavna. Zahvaljujući beloj kafi smo sestra i ja smele da pijemo inače zabranjenu crnu kafu i radujemo se njenom socu na dnu šolji nam se činio kao parčence sveta odraslih. Usput je mogao da se gricka sve zrno po zrnce kafene grube prašine. I da se naleti na veće parče zrna kafe koje je čudom pobeglo mlinskoj drobilici.
Popodnevno spavanje je bilo mnogo manje omiljena strana zdravog života. Bilo je dosadno, kralo je vreme raspusta i nije smelo da se smanji pod vremensku granicu od dva sata. Svakog božjeg popodneva, odmah čim bi sudovi od ručka bili sklonjeni i deda poslat da ih opere, baka bi u našoj sobi spustila krpene, tamno zelene roletne. Spoljni zvuci bi se, kao po komandi, prigušili...valjda zbog slućenog, neizbežnog spavanja. Sestra i ja smo morale da se obučemo u spavaćice i legnemo u krevete razmeštene kao za pravo, noćno spavanje. Dan se prelamao na pola, tamno zeleni sumrak u sobi je glumio veče. Uzalud smo pokušavale da šapućemo, da se kikoćemo, da krijemo knjige i stripove, posle desetak minuta baka je ponovo ulazila u sobu, neumoljivo skupljala prošvercovane materijale za ostajanje budnim i autoritarnim učiteljskim glasom, potkrepljenim decenijama iskustva, obznanjivala konačno spavanje...
Popodnevno spavanje sam mrzela iz dna duše. Spavanje mi se i tako već činilo potpuno nepotrebnom pojavom, a tek u po bela dana...sve dok na moj život nije nasrnulo bar desetak godina nespavanja koje su mi organizovali mladunci. Podsvesno se rukovodeći Nušićevom tvrdnjom da je spavanje nehigijenska pojava, svo troje naše dece je davalo sve od sebe da spava što kraće i što lakše. Kažu da zečevi spavaju otvorenih očiju...e, naši zečevi su spavali naćuljenih ušiju i spremni da svakog trenutka, bez obzira na to koje je doba dana ili pokušaja noći, ripe i u petoj brzini jurnu u budno stanje. Bile su to godine kada sam naučila da cenim svaki tren sna, mogla sam da spavam bilo gde, bilo kada i bilo kako, samo da to traje duže od pola sata i da su mi oba oka zatvorena. Popodnevno spavanje je postalo nadstandardni luksuz, jer se inače troje mladunaca tako dobro delilo u strelce da je jedan od njih uvek bio budan i oran za uprizoravanje svega što je u detinjem opisu radnog mesta. Tek tada sam shvatila sreću u kliktaju mog oca, kojim je pomenuti pozdravljao kraj svakog subotnje-nedeljnog ručka: »A, sad malo da čmavnemo!« Otkako je troje dece ludo poraslo dovoljno da se ne udave u lavabou, strpaju lego kocku u uvo ili jedno drugom nanesu trajne posledice na način o kom ni najluđa mašta ne sanja, ja sam počela da vikend popodneva častim objavom: »Nema me!«
Tehnikom srećne belouške sam odblavorila do spavaće sobe i u nju se zavukla na malo...kao hrčak...na makar pola sata, spavanje nije bilo neophodno, ali samo malo...Napolje je šušorilo iza zatvorenog prozora, zvukovi kuće su naletali na zatvorena vrata i to malo popodnevnog luksuza od dremke je moje ćelije obnavljalo bolje i brže no gušterov rep.
Sve do onomad...kao što su nekada bili premali, sad su preveliki. I stan se smanjio. Gde god da se makneš, mrdaju stanovnici stana koje ko zna zbog čega još uvek zovem decom. Stan se smanjio. Ona soba što uvek fali svakom stanu, sada fali u formi bar dve sobe. Zauzimaju sve kuda se kreću. Nema mesta na kom bih mogla da se učaurim kao hrčak i uprizorim popodnevnu dremku.
U roza sobi, u kojoj je od tog roziluka i vazduh prosto devojački topljiv, caruju Princeza i Ikar Varvarin. Odmah posle ručka, Princeza obara rekord na petnaest metara sa preponama i u troskoku se zatvara u svoju sobu, gde nastavlja maratonski telefonski razgovor nasilno prekinut procesom prehranjivanja. Kada mu kikotom probije decibelne barijere, Ikar Varvarin se oglasi lavežom i zaurlavanjem dostojnim psa bar pet puta većim i opasnijim od njegove ozbiljne pojave.
U plavoj sobi, čiju boju unutrašnjosti kutije za morske uspomene je takođe smislila Princeza, caruju dva sina geografskih gabarita. Mada, kladila bih se da u tim gomiletinama odeće, knjiga, parfema, kutija za cipele, cipela bez kutija, kilometara kablova i nepoznatih predmeta, žive i još neotkriveni životni organizmi...
Sanitarne čvorove ne računam. U njima i tako dežuraju mačke. Dok ih ne isteraju mladunci koji za sobom ostavljaju takve količine veštačkih parfemsko-sapunsko-dezodorantskih mirisa da u tim hemijskim oblacima može da se dremne samo zauvek.
Kao opcija za čmavku otpadaju i hodnici, u njima je prometnije i dramatičnije no u saobraćajnom špicu u kišni petak.
Nekada smo imali spavaću sobu. U njoj je moglo da se sakrije subotom i nedeljom popodne...sad podseća na skladište izbezumljenog filozofa...naime, naš Prestolonaslednik se pred-diplomski preselio nazad domu svome. I to baš u našu sobu. Jer je njegovu okupirala sestra i overila je roza farbom, toliko da ne bude zabune.
Uspela sam da nađem malo manje od pola metra slobodnog prostora na kauču. Pokrila Žmua jastukom, stavila noge na Malog Sina i pokrila se mačkom koja je neoprezno napustila kupatilo.
- - Ja bih samo malo da dremnem...
- - Kako može da pravi dve promene u jednom poluvremenu?
- - Pusti to, ja bih da dremnem...
- - Vidi kako mu je dodao, al ako ga ne kupe u prvom prelaznom roku...
- - Mama, nacrtaj mi ružu za tetovažu...
- - Spavam.
- - Prva loptica je ušla u rupu, druga je veštim pokretom odbačena daleko...
- - Ko je prebacio na golf?
- - Dremala bih...
- - Ajde mi nađi dugme...maaaamaaa...
- - Imam zatvorene oči, spavam.
- - Korner, vidi samo korner...
- - Ko je pojeo svu papriku od ručka? Mama...
- - Nisam ovde.
- - Odličan udarac preko pola terena...
Šta drugo ostaje ubogom stvoru kom je uskraćena dremka, no da ustane i zavapi blogom...
- Možda ipak sutra...malo popodne.