E, ja bih prvo da se predstavim. Zovem se Hana. U stvari, ne zovem se tako. Znate, baš kao u onom crtaću... Al' da me ubijete, ne sećam se te replike dovoljno dobro da bih mogla da je citiram kako dolikuje. Opet, računam, znaćete o čemu govorim.
Dakle, Hanom me zovu. Ili, od milošte, Hanić ili Hanitup, što je sve izvedeno od hanuma, ali ne kao neka nacionalna ili kakva druga bitna odrednica, već više onako, kao što neko kaže ženče ili moja stara... ( Ovo prvo mi se dopada - pravo je, milo tepanje, a ovo drugo... Pribogu, kao da sam malčice tupava. Ali, znam da se na takvo šta nije ni pomislilo, pa mi opet lepo. )
U stvari, najčešće me tako zove moj Hasan. Ni njemu to nije pravo ime, opet je crtać u pitanju, znate: - Hasan će da secka. - i, manje više, ne koristim ga često. Samo kada treba da odradi ona neka teška kuhinjska seckanja, kao što je priprema suvih rebaraca ili kolenice za sarmu i pasulj, ili tranžiranje one lepe, prošarane slaninice na flis papir režnjeve za neki prekoredni čalabrčak. To zato što mene muče ručni zglobovi, pa su mi oni veliki noževi teški i glomazni i naporno mi je da ih upotrebljavam, te mi stoga on pripomaže.
I tako, za potrebe ove priče ostajem Hana. Vama je i tako svejedno koje mi je pravo ime. Tu sam, pred vama, sa svojom pričom i to je sasvim dovoljno.
Elem, jednom davno sam sedela za kasom u maloj prodavnici prehrambene robe. Lepo sam se slagala sa mušterijama, svakome nazivala dobar dan, uredno govorila izvolite, hvala, do viđenja, slušala beskrajne penzionerske priče sa dužnom pažnjom, osmehivala se neusiljeno, jer mi je pričinjavalo zadovoljstvo da susrećem ljude i prozborim i koju neobaveznu sa njima...
Dolazila je tu redovno i jedna gospođa u respektabilnim godinama, onako, što bi se reklo, dobrodržeća i očuvana, energična i ( ne znam da li je lepo reći ) po malo naporna. No, mušterija k'o mušterija. Sve lepo, sve pristojno, sve kako treba s moje strane...
Jedared, sačeka ona da se malo raščisti gužva, pa mi priđe sasvim blizu, i još se malo prigne, onako, konspirativno i obzirno, te će:
- Izvinite, smem li da Vas nešto pitam?
- Izvolite. - kažem ja.
- Jeste li možda u drugom stanju?
- Ne. - odgovorim, već sa malom dozom neprijatnosti.
- Znate, onda je nepristojno što ste toliko debeli.
Ja ćutim.
- Do viđenja. - kaže ona.
- Do viđenja. - odgovorim joj mehanički.
Hvuš, hvuš, hvuš... I dan danas mi krv jurne negde unutar desnog uha čujno i naglo kada se setim ovog razgovora i pada me na pamet nekoliko baš dobro skrojenih odgovora na njen tako evidentan bezobrazluk.
Ali, šta mi to vredi kada sam onomad oćutala?
Ili, u porođajnoj sali... Ja u frci. Svesna sam da je beba krenula karlično. Negde u međuvremenu, babica još nadigne paniku kako aparat ne beleži otkucaje dečjeg srca.
- Ali, beba mrda. - kažem ja unezvereno.
Ona tek tada primećuje da je mašina prolupala, da sve vreme pušta samo neke neartikulisane zvuke i da je sve u redu. Odmah potom mi meri pritisak, a on, logično, đipio do u nebesa od netom pretrpljenog stresa. Beči se u rezultat i počinje iskreno da se iščuđava:
- Što Vam je pritisak toliko visok?
- Aman, ženo, - mislim se ja, - a koliki bi tebi bio da te je neko toliko isprepadao na pravdi boga kao ti mene maločas? - ali ćutim. Šta znam, kako je krenulo, može još i da se naljuti na mene, a šta ću onda? Ipak mi je njena pomoć neophodna i nisam baš rada da je onespokojavam.
A onda, u naletu svoje pravedne ozlojeđenosti na mene, ona dodaje:
- I što ste se toliko ugojili?
I to sam prećutala. Najsmešnija od svega je činjenica da sam kraj te trudnoće dočekala sa onoliko kilograma sa koliko sam je i započela. Da ne govorim da nije bilo njeno da mi uopšte postavi takvo pitanje.
No, navikla sam na takve stvari. Biti debeo je nedolično, nepristojno, degutantno, neodgovorno, neprimereno, ružno, neprijatno za okolinu...
Onaj debeli/ona debela - nije izjava iste vrste kao onaj zgodni/ona zgodna. Uvek je tu primisao zlobe, nipodaštavanja, gađenja, osude, negativne kvalifikacije kod onoga ko takav opis osobe daje. Prosto, samo što se pri tom i nos ne zapuši, tako bar meni izgleda.
A znate, ja baš volim ogledala i ne bežim od njih. Puna mi ih kuća - velikih i malih, iskrenih i lažljivih, sa ramom i bez, ovalnih, okruglih i četvrtastih... Već odavno znam da sam pod svojom kožom, u svojoj glavi i u svom srcu ono što sam, i time sam prilično zadovoljna. Zato mi sopstveni odraz u ogledalu ne predstavlja ama baš nikakav problem.
Da ne govorim da mi više nije ni stalo do toga da me baš svi ljudi na svetu vole. Marim ja za sve one koji se zaustave na spoljašnjem izgledu i ni ne pokušaju da začeprkaju dalje i dublje. Uostalom, nemam ja više ni energije ni volje ni želje da se bakćem sa površnima i netolerantnima. Meni moje - njima njihovo, i svima lepo.
Ne dopada ti se kako izgledam? OK. Sve u redu.
Mislim, završili smo priču, odmah.
Eto, to sam htela da vam kažem.
Ništa lično.
Samo, obratite ipak po nekad pažnju na svoje ponašanje prema onima koji se ne uklapaju u vaše poimanje estetike, na ovaj ili onaj način.
Svi mi imamo slabu tačku i svako od nas ima dušu.
Na duši ostaju ožiljci.
A ne moraju.
Ja toliko.