Hajde da ispratimo baba-Martu jednim zabavnim tekstom. Sa zadovoljstvom prepuštam svoje blogodvorište plavushi011:
Da li ste i vi "sakupljač" aerodroma? Da li znate na koliko ste ih uopšte bili? Koji je najbolje organizovan, gde je osoblje najneljubaznije, gde je najbolja kafa, shopping...? Da li uopšte sortirate aerodrome ili su to mesta sa kojih bi trebalo otići u najkraćem mogućem roku? Ona užasno dosadna mesta gde vas žena ili ćerka pošalju po parfem, a vi usput kupite i poneku flašu whiskey-a, gin-a ili votke? Ili mesta gde se siti ispričate sa potpunim strancem, otvorite mu srce i dušu, saspete tajne bez ustezanja, ispričate ono što vas tišti, čemu se nadate, ono što nikome rekli niste, a onda zaboravite i ime i lik čim sednete u sledeći avion?
Da li se sećate koliko ste najduže dreždali na nekom aerodromu? Meni se to desilo više puta (To je ono kada tražiš najjeftiniju kartu, a onda ti na nekom aerodromu, usred tog čekanja sine zašto je to bilo tako povoljno?!).
Sećam se jednog takvog čekanja na atinskom aerodromu, usred embarga, mi u tranzitu, nemamo šengen, a pred nama cela noć i dobar deo jutra. Sabijeni u tri kafea ( od kojih je samo jedan radio celu noć ), neudobne stolice tzv. Mučenice, tek počelo ludilo oko ne-pušenja, ali kod Grka svuda oznake - zabranjeno pušenje, a na svakom stolu pepeljare! E, stvar je bila u društvu : danski vozač šlepera na privremenom radu u Africi i Holanđanin misionar, raspoređen u KwaZulu-Natal-u u Južnoj Africi. I dan danas mogu da mu se setim lika: visok, mršav, obučen u farmerke, teksas košulju, kožni prsluk i kaubojke, pre liči na rokera nego na svešteno lice. A da, i buntovnik ( Ipak ima nešto u korelaciji garderoba-ličnost. ), držao je drugačiju vrstu propovedi, hteo crkvu i novu veru da približi lokalnom stanovništvu, krenuo da ih poštuje i implementira lokalno u crkvu. E, to se nije dopalo kleru, u tom trenutku mu već godinu dana nisu dali da drži propovedi! Ne mrdaju ga iz Afrike, prima platu, ali zvanično ne može da propoveda u svojoj matičnoj Crkvi. Ali vera je tamo gde je ti poseješ i rađa na plodnom tlu, ponekad ispod nekog drveta, ponekad na nekom polju, ponekad ispred nečije kuće...
Sve u svemu, ljudi zbog nas ostaše u tom zadimljenom kafeu i probdesmo noć u divnom razgovoru, veselo, uz mnogo kafe i poneko pivo! Nikada ih više nismo ni videli, ni čuli. Eto šta su ti aerodromi.
Pre neki dan smo se vratili sa jednog divnog putovanja, ali smo u putu proveli oko trideset pet sati, od toga deset na bombajskom aerodromu, a ja sam bar jedno šest sati gledala neku maratonsku indijsku DETEKTIVSKU seriju i slatko se smejala! Samo je jedan Bollywood! Žmu me je stalno opominjao, mislim kada se suviše uživim, pa krenem grohotom da se smejem; ipak - ostali putnici me čudno gledaju, sklanjaju decu od mene, a nije ni polite, s obzirom da sam na njihovom terenu!
Ovo iskustvo, sem po dužini sedenja, ne može da se uporedi sa onim atinskim od pre jedno jedanaest-dvanaest godina, mada smo i sada sleteli u Atinu, ali smo bili "svega" četiri sata, taman da kupim fetu i masline!
I na kraju putovanja ušli u JAT-ov avion ( Uplašiš se još na pisti - je l' ova majušnica uopšte može da poleti?!). Znate, posle Qatar Airways-a kriterijumi vam se nekako promene ( Za doručak birate između 3 jela?! To su bile najbolje palačinke koje sam jela u poslednje dve godine - ne računam mamine - one nemaju konkurenciju ).
Dočekuje nas osoblje - on i ona - starosti oko pedeset godina, u čistim, ali od prepeglavanja ,,usijanim " uniformama. Avion ne izgleda ništa bolje ni iznutra, i onda se iskreno, ali stvarno iskreno nadaš da avion ima sve delove. I onda - čuješ najbolji engleski na celom putovanju i uz neke kajzerice ti biva upućen najlepši i najiskreniji osmeh i pomisliš - valjda će dobiti i neki novi avion!
Sedamo u taksi, tek je rano posle podne, znam da ne smem da zaspim još par sati, inače se danima neću oporaviti od jet lag-a. Promiču mi slike, nisam sigurna koja je sa kog aerodroma, ali lica i osmesi - to znam...