Uzaman se gospa Mira trudila da živi u skladu sa svojim imenom. Takvo štogod joj nikako nije polazilo za rukom, ma koliko pokušavala, a Bog i duša, trudila se zbilja od sveg srca. Dokle god joj je pamćenje dosezalo, večito su je proganjali nekakvi neodređeni nemiri: sačekivali je iza ćoška, provirivali iz prikrajka, zaskakali iznebuha niotkuda i najčešće ničim izazvani, skrivali joj se ispod jastuka umršeni u njene dobroćudne i blago naivne sanjarije, kuckali na prozor nestrpljivim prstima pretvarajući se da su kapi kiše, saplitali je, začikavali, provocirali, zbunjivali...
Veoma sklona stavu da u svom životu ima pravo na red po svom izboru i ukusu, dovijala se na sve moguće načine da ih eliminiše, ali, primetila je to nakon nebrojeno mnogo pokušaja, sve je bilo uzalud. Šta god činila, čime god probala da ih otkloni, onesposobi, onemogući, oni su i dalje bili tu, možda tek malo pritajeni, no svakako sasvim spremni da se odnekud nanovo prikažu kada to najmanje očekuje i kada se konačno blaženo uljuljka u ono što je, shvatala bi sa žaljenjem, tek ličilo na iluziju mira i spokoja.
Zimus je, recimo, sasvim nevoljno krenula da pusti mačka napolje, po njegovoj izričitoj želji, razume se ( Mačorima se želje bespogovorno ispunjavaju od pamtiveka i nije ni na tren bila sklona zaobilaženju tradicije. Osim toga, ubeđivanja sa tom sortom su se pokazala uzaludnim, tako da nije bilo svrhe suprotstavljati se. ), a protivno svakoj njenoj ideji o svrsishodnosti šetnje dok napolju potpuno pošašavela košava daje sve od sebe da zaledi i poslednju mrvu vazduha i pronađe i najsitniju rupicu u zidovima ne bi li se kako zavukla u kuću da bi i tamo nastavila svoju pomamnu igru ledene kraljice. Oprezno je otvorila vrata. Mačorčina je zakoračila preko praga i istog trenutka odskočila unazad kao da ju je u brkatu njušku iz sve snage tresnula nevidljiva pesnica. Gospa Mira se nasmejala, a mačak je nakon kratkog predomišljanja ipak stoički uronio u kovitlac hladnoće i vetra i staloženo odskitao u potragu za avanturama mačije vrste. Dok ga je pratila pogledom, nije ni opazila da joj je mrzli dah košave upleo u dlanove tek neznatni nemir. Kada je konačno zatvorila vrata, osetila je da jedva primetno drhturi. Pripisala je to svojim bosim stopalima.
Iznenada joj se plakalo. To ju je zbunilo i onespokojilo, jer, ma koliko na prvi pogled delovala blago, osetljivo i krhko, već odavno je zaboravila kako se plače. Nije da nije pokušavala. Prizivala je misli o tužnim stvarima, čitala priče sa nesrećnim ishodima, gledala srceparajuće filmove, prisećala se dragih ljudi koji su zauvek otišli, prebirala po najtananijim uspomenama, ali nije uspevala da izmami ni jednu jedinu suzu, makar majušnu poput semenke trava. ( Doduše, redovno je obilato suzila čisteći crni luk, ali, naravno, to se ne računa. ) Pomislila bi tada da sa njom zasigurno nešto bitno nije u redu, da joj se desio nekakav kvar, da je prestala da oseća... No, veoma brzo bi se uverila da tome nije tako, jer bi veoma emotivno reagovala na najrazličitije sitnice, koje, uvidela je, mnogi nisu ni primećivali. To bi je primirilo, ali, svejedno, suza nije bivalo ni za lek.
Elem, nije zaplakala ni tada, pred zatvorenim vratima iza kojih je raspomamljeno divljala košava, iako joj se negde duboko, osećala je, zario mali ledeni trn.
Jednom je, opet, kroz prozor gradskog autobusa ugledala neobičan, bajkovit cvet. Nikao je iz betonske kante za smeće sav srebrnastomlečnočokoladan i svetlucav pod kapima rominjajuće kiše. Bajkovit i ogroman, poput onih džinovskih tropskih cvetova što otvaraju svoje latice tek jednom u nekoliko godina i samo na jedan dan. ( Preko puta je Zemunski park, golog granja i obasjan stotinama uličnih svetiljki svetlosti rasplinute, obezivičene i ublažene izmaglicom, ličio na nekakav sveopšti sabor žmirkavih, treptavih, iskričavih svitaca, primetila je krajičkom pogleda i istog trenutka se raznežila, jer je, umesto jednog, imala na raspolaganju dva divna čuda. ) Nije se razočarala ni kada je shvatila da je to samo jedan nekvalitetan kineski kišobran koji je nekome odbio poslušnost u odsudnom trenutku i koga se bilo najlakše rešiti izvrnuvši ga bez razmišljasnja ( I vrlo verovatno, ljutito. ) otvorenog među ostalo đubre.
Ali, ali...
Nastavila je putovanje sa malom zalihom neodređenog nemira tamo negde gde bi inače trebalo da je spokoj. Nije ga sprala ni uporna, tiha kiša, niti ga je progutao mrak, niti je ostao za njom kada je izašla iz autobusa, čemu se potajno nadala.
Dara je prevršila meru jedne večeri kada je nasula u omiljeni limeni tanjir šufnudle i štedro ih posula šećerom. Prvi zalogaj - bjlak!!! So? Kako joj se to moglo dogoditi? I vezanih očiju bi mogla da se snađe i sa police uzme tačno onaj začin koji joj je potreban. No, dobro de, dešava se, a i može da bude sasvim zgodna anegdota za uz kaficu.
Štedljiva, kakva jeste ( Gre'ota je hranu bacati. ), rešila je da ispere so i krene iz početka. Doduše, sprala je i one lepe propržene hlebne mrvice, ali, šta sad? Na kraju krajeva, sama je kriva. Prethodno je ( Iskusno i inteligentno! ) sklonila posudu sa solju van domašaja da ne bi ponovo došlo do zabune. I ponovo je, zatečena i sluđena takvom jednom svojom nedopustivom omaškom, sve posolila! Oprala je mučene šufnudle i po drugi put i konačno ih, pazeći pomno na svaki pokret, zašećerila. Naravno, nisu joj prijale. ( A i to oko testenina, i to je krajnje uznemirujuće. Muči je neprestano pitanje kakva je, u stvari, i ima li je uopšte, razlika između šufnudli i njoki. )
Dogodilo joj se jednom i da je u dnu frižidera, u poluotvorenoj kesi, zaboravila glavicu kupusa. Nakon izvesnog vremena, primetila je da iz kese izrasta sasvim nova, krhka, prozirna, bleda biljčica. Nije znala šta bi sa njom, pa ju je pustila da raste u toj hladnoj tami, mada ju je zbog toga sitno i uporno grizla savest. Ali, podjednako bi se osećala i da je kesu odmah bacila u kantu za smeće, tako da...
Neko se u međuvremenu rešio kese, a njoj je u amanet ostao neprijatan i samoprekorevajući nemir.
I tako, gospa Mira se sa svojim nemirima snalazi kako zna i ume. Na drvenoj pečurki koja u stabaocetu ima otvor za čuvanje šivaćih igala strpljivo i uredno pokušava da okrpi svoje dane tako da barem trunku liče na običnost. Nekada joj to polazi za rukom, a nekada i ne. Često se ispostavi da je krpež samo to - običan krpež, ma koliko ruke bile vešte i ma koliko se neko svojski trudio.
( Pomislila je, najzad, da je našla rešenje za svoje nemire kada se dosetila da dosadnim šerpa-plavim ponedeljcima docrtava bele tufne i tako ih učini vedrijim. Međutim, za ostale dane u sedmici nije nalazila tako maštovito rešenje, pa su nemiri nastavili da je pohode u jednakom broju kao i ranije.
No, gospa Mira ne odustaje... )