U stvari, već dugo imam na umu da napišem par pričica o dobrim ljudima koje sam sretala silom (ne)prilika, primorana da šetkam po raznoraznim čekaonicama i ordinacijama. Nakupilo se tu podosta materijala, ali nikako da privolim sebe da sednem i uobličim ta iskustva u nešto što bi bilo čitljivo. Sve se nešto femkam, pa kao, ne umem, pa kao ne znam kako bih... A zapravo sve vreme grešim dušu o ljude o kojima je vredno pričati, jer rade svoj posao pošteno, profesionalno i čak, na momente, i daleko bolje i humanije nego što im to stroga pravila profesije određuju.
Na žalost, i ovog puta ću tu temu zaobići.
Zašto?
Zbog toga što mi je preksinoć svojim istupom u Drugom dnevniku RTS-a ministar zdravlja podigao pritisak i učinio da mi se, kako moja mama ume da kaže, želudac prevrnuo od muke.
S obzirom da sam ,,gostovala'' na ortopediji, zadržaću se samo na tom delu njegovog izlaganja. A on kaže kako ortopedi ne rade dovoljno, kako rade u proseku samo sedammnaest operacija kuka godišnje, kako treba uvesti i drugu smenu... ( Lončar: u zdravstvu se ne radi dovoljno / LINK!!! / )
Ono što sam ja imala prilike da vidim je da ljudi izgibaju od posla: na prijemnom odeljenju za hitne slučajeve je kao na pokretnoj traci - pacijenti ulaze jedan za drugim, a red se ne smanjuje ni za trenutak, jer neprestano pristižu novi. A svakom je potrebna trijaža, pa snimanje, pa nameštanje preloma, pa ,,malterisanje''... Sve to oduzima prilično vremena. Da ne govorim o svoj propratnoj papirologiji koja takođe mora da se uradi po propisima.
Na odeljenju, samo u sobi u kojoj sam bila, od nas sedam, tri žene su bile sa sveže operisanim kukom. Jednoj je operacija stopala rađena u jedanaest uveče, bez čekanja, čim je prošla sve preglede.
Ti isti doktori koji imaju dežurstva na urgentnom delu, imaju obavezu i da budu u vizitama, i da rade smenu u ordinaciji ispred koje su takođe standardne gužve i slabo ima vremena za pauze, i da operišu hitne i zakazane pacijente, i da dnevno obilaze ležeće pacijente, pregledaju im gips i zavoje, previju rane, prisustvuju konzilijumuma...
Zbog čega sve ovo pričam?
Stoga što se ministar bavio poluistinama iznoseći podatke o godišnjem broju operacija kuka. Naime, uzeo je u obzir samo one sa liste čekanja na kojoj su ljudi sa hroničnim problemima, dakle nisu pali i polomili se, već boluju od degenerativnih promena.
Zašto, pak, oni moraju toliko da čekaju?
Pa, ministar bi to trebalo da zna.
Kao prvo, nepisano pravilo ( Ne znam da li je za njega kriv RFZO, iz čijeg se šlajpika plaćaju pomagala i operacije, ali deluje prilično sumnjivo. ) je da se intervencije ne rade dok pacijent ne napuni određene godine, jer se tako prišteđuju jedan kuk i jedna operacija. Naime, ugrađeni deo ima svoj rok trajanja od dvadesetak godina, pa se zahvati planiraju tako da isti, po mogućstvu, posluži do kraja života. ( Moja drugarica, ,,usrećena'' iščašenjem kukova pri rođenju, prošla je tu Golgotu. )
Kao drugo, beskrajno važno, ministar nije ni pomislio da pomene kako već godinama kod nas postoji hroničan nedostatak sredstava za rad. Kako ortopedi da operišu, ako nemaju materijala?
Evo relativno skorih primera iz Kragujevca ( LINK!!! ) i Niša (LINK!!! ), a iz tekstova se da naslutiti da je slično i na ostalim odeljenjima ortopedije širom Srbije.
Dakle, tenderi se obaraju, nabavke mesecima nema, a očekuje se da lekari operišu... Pri tome, oni su u obavezi da imaju zalihe za hitne slučajeve. Njih, znači, ne smeju da iskoriste za smanjivanje liste čekanja.
I gde smo onda?
Umesto da pomogne struci na čijem je čelu, rešavajući očigledne bagove, ministar svu krivicu bez i trunke stida prebacuje na svoje kolege.
Ne kažem, moguće je da u takvim uslovima ima mesta i za mito i korupciju, ali se ja sa takvim stvarima nisam srela. Baška što nekako, na osnovu ličnih iskustava, mislim da su takvi slučajevi u veeelikoj manjini ( Ma kako ovo zvučalo kao oksimoron. )
Sa druge strane, lekari funkcionišu u nemogućim uslovima, pod ogromnim pritiskom, suočeni sa najbanalnijim preprekama: sa nedostatkom zavoja, antiseptičkih materijala, hirurških rukavica, postoperativnih antibiotika, sa aparatima koji nisu u funkciji, sa manjkom osoblja...
Ćute i rade...
Zašto ćute?