Bivaju tako neka vremena ( retko, ali bivaju ) kada se samo dobro i lepo dešava. Eto, meni ovih dana srce puno do vrha, pa preliva na sve strane.
U to ime, gošća mi je danas rođeno Malo Dete i njena priča koju je prošle godine poklonila sestri za rođendan:
Gledao ju je onim svojim blagim očima, pogledom punim emocija. Bilo je tu primese znatiželje i neke, njoj do sad nepoznate nijanse tuge. Kako da smogneš snage da budeš ljut na nekoga tako krhkog i sitnog? Pa u pogledu mu se primećuje pokajanje. Dečak je još uvek, kao krivac, držao rastavljeni sat, a oprugice i drugi delovi mehanizma bili su popadali u krugu oko njega.
„Ne kuca." - najzad je rekao, zbunjeno trepćući.
„Nema više tik-tak." - rekla mu je pokušavajući da se svede na nivo šestogodišnjaka.
Pogledao ju je sa blagim prekorom.
„Znam da nisi više toliko mali." - pomislila je.
„Hteo sam da pomerim vreme." - rekao je mali genije. Zamišljeno je okretao jednu kazaljku. - „Hteo sam da tata dođe s posla, da možemo na sladoled."
„U tom grmu leži zec." - nasmešila se i pomazila ga po njegovoj svilenkastoj kosi.
„Vreme ide samo. Mrzi ga da žuri." - rekla mu je u šali.
„Aha... A može li onda da ide unazad? Želim da vidim Mašu."
Maša je, inače, bila Petrova drugarica, sve dok se njeni roditelji sa njom nisu preselili prošle godine.
„Da li kuca može ponovo da bude mala?"
Razmišljao je kratko, a potom rekao - „Ne" - sa blagom upitnom intonacijom.
„Tako ni ti ne možeš da budeš ponovo mali."
Činilo se da zupčanici u njegovom mozgu ubrzano i grozničavo procesuju ovu informaciju.
Uputio joj je blaženi krezubi kez anđelčeta.
„Ipak možemo na sladoled?"
„Možemo." - odgovorila je, a onda su zajedno skupili delove sata.
*** *** *** *** *** *** ***
Ovako - jedna svadba:
jedno punoletstvo:
i jedna samostalna svirka:
Sinak 28.11. svira u Akademiji 28, pa izvol'te.
( A saznala sam i da ću postati baba-tetka :))) )