Gost autor: horhe akimov
Još kao jelensko tele bio je, najblaže rečeno, čudan. Nije se držao košute, jurio se sa divljim svinjama i preskakao potoke kao kakav konj preponaš. Dizao je nogu i pišao na so za lizanje koja je ostavljana po šumi za šta je neretko dobijao batine od drugih jelena. Kada je malo stasao i ojačao, dobio butove i prve paroške na rogovima upoznao se i sa lovcem. I to preko nišana, naravno optičkog. Nije mu video lice, samo tu cev karabina koja ga je gledala svojim praznim crnim okom. Prvi ga je metak promašio a kasnije je saznao da se lovac na putu kući, dobrano pripit, strmeknuo džipom u jendek. Izašao je nepovređen i nastavio pešaka, teturavim korakom. Jelen ga je pratio do kuće i saznao gde živi. Ta mu je informacija pomogla par meseci kasnije kada je došao lovcu na trem i zakucao papcima na vrata.
- Ko je?
- Jelen od jesenas, sreli smo se u šumi. Izađi, imam nešto za tebe.
- Dođi u avgustu, sada nije sezona lova.
Vidno razočaran jelen se vratio u šumu gde je ubrzo zaboravio na lovca jer ovaj nije ni navraćao. Jurcao se sa psima, tragačima po krvi, koji su se izgubili u šumi, ostavljeni od vlasnika, odlučni da nastave život gde su se zatekli, jureći svoje repove i grickajući pelete za preživare. Postali su vegetarijanci. Odmetnuti psi vegetarijanci su bili najbolji prijatelj jelena.
Najviše je voleo da se igraju šuge.
Neprimetno u igri došla je još jedna sezona lova. Lovac je bio naoštren kao mesarski nož da ovaj put kući ode sa trofejom. Drugi metak, godinu dana kasnije, jelena je okrznuo po nozi i pustio mu krv. Odšepao je sa lica mesta a psi tragači po krvi su se dali u poteru. Međutim njegovi prijatelji od iste sorte dali su se u uklanjanja tragova. Tako se samo povećao broj pasa vegetarijanaca. Jelen je kada mu je rana zarasla otišao ponovo kod lovca na prag. Zakucao je još jednom. Lovac, pijan kao guzica, mrmljao je:
- Šta je, koji mandrak, ko je sad, pf?
Jelen je iskusno ćutao. Ponovo je zakucao.
- Marš bre, ne trebaju mi Biblije, ej!
Kada se lovac potpuno utišao, gotovo zaspao ispred svog kamina, jelen je iz sve snage počeo da skače po daskama trema da bi za finale ostavio udarac nogom u vrata. Vrata su poletela kao karta na vetru a lovac je u svojim lovačkim čizmama i upišanim gaćama stajao pred njim sa flašom u ruci.
- Koji kur...
Na to je jelen skupio svu pljuvačku kao da je usred preživanja i pljunuo na lovca kako to samo papkar ume i može, i rekao:
- Šuga! I otrčao nazad put šume.
Lovcu se pljuvačka slivala niz lice, vrat, ramena. Više je bilo sa leve strane pa je potekla i niz levu ruku dok je lovac zatečen stajao kao kip. Pljuvačka se slila niz nadlanicu, preko šake i prstiju kapala je u flašu koja je otvorena još uvek bila spojena sa rukom lovca. Kada se pribrao, preko upljuvanih usta, lovac je nategao još jedan gutljaj. Pao je na oduvana vrata mrtav pijan.
Sledeće godine u lovištu je bilo mirno. Možda i previše mirno. Nije bilo odstrela kada je počela sezona ali nije bilo ni gotovog sena a ni peleta. Sva so za lizanje odavno je propala usled stalnog zapišavanja. Jedino je jelen, koji je još kao jelensko tele bio čudan, vilenio po lovištu. Jurcao je ko nezdrav, trčao za zalazećim Suncem i preplivavao reku. Jednom je u poteri za kišnim oblakom stao na proplanak da se odmori. Ostali jeleni, skriveni iza drveća podigli su svoje karabine i bez ičijeg znaka opalili po njemu. Pao je kao pokošen u nekošenu travu.