gošća autorka: riply
Mikeleov tekst o strini mu Stojki je bio inspiracija da u dahu izlijem priču o mojoj babi i sačuvam je od zaborava u nevidljivoj ženskoj istoriji Crne Gore.
Jovana je rođena neđe u poslednjoj deceniji 19. Vijeka. Ne zna se tačna godina, a njena djeca su govorila da baba dodatno krije godine jer je bila starija od đeda. Bila je potpuno plave kose I plavih očiju, pa su je zvali Bela, mliječnog tena koje sunce nikada nije vidjelo, niska i zdepasta. Podigao je stric koji je bio bez djece, tako da je, koliko je to bilo moguće u okvirima tog vremena, bila mažena i pažena kao djevojčica.
Moj đed je “bacio oku” na njenu mlađu sestru Maru, ali pošto se Jovani bližila 20-a i nije bila neka atrakcija od đevojke, ugovorili su mu brak sa njom. Jovana je pak, voljela nekog “džandara iz Grahova” i nerado se udala za naočitog Živka, preke, impulsivne naravi, despota. Sa njim je izrodila 12 djece: 8 sinova i 3 kćeri, jedno je kao beba umrlo. Đed je imao veliko imanje na kojem je gajio konje. U nekom nesrećnom požaru ostali su bez svega. Od tada su živjeli gajeći duvan i kukuruz. Djeca su uglavnom bila gladna i kako bi ko prešao 12, napuštali bi rodni kraj i odlazili da se školuju. Kasnije je moj otac to interpretirao kao bjeg od đeda i njegovog zuluma.
Jovana jeu tom braku bila radna snaga i mašina za rađanje. Umrla je u 101. godini, a tako dugo je poživjela, ja tako vjerujem, zahvaljujući svojoj blaženoj naravi. Pričala je da kad se đed vrati na konju nakon para dana izbijanja, niko ne smije da ga pita đe je bio, a čim uđe počinje sa izdavanjem naređenja i zamjerkama. Ona tada pozove djecu u drugi kraj kuće i kaže: “Ajde mi đeco da pjevamo!” Naizgled je bila flegmatičnog temperamenta, ali kada bi pričala o djeci koju je sahranila tiho je cvilila i neutješno plakala.
Opismenila se uz djecu. Imala je božji dar-fotografsko pamćenje. Što god da pročita, ponavljala je momentalno, bez greške, Svu moju lektiru je pročitala, najviše je voljela epske pjesme. Recitovala je satima, i neko se u porodici dosjetio pa je snimljena kamerom dok recituje. Na snimku dok recituje na rame joj sleće papagaj mog rođaka. Kada smo joj kasnije pustili snimak da odgleda, rekla je: “Vidi onu babu! A vidi joj goluba!” Nije bilo šanse da je ubijedimo da je to ona. Gledala je na tv samo partizanske filmove, a na scene bitaka je okretala glavu govoreći:” Anate Ih mate bilo, što muče one konje.”
Imala je 96. Kada mi je tražila da joj dam nešto da čita, ali da budu velika, ćirilična slova. Stavila bi neke stare, ko zna čije, naočare i otvorila “Zločin i kaznu”. Otvarala bi knjigu nasumično I čitala I tako više puta. Bila sam ubjeđena da nema predstavu o radnji i da samo “ubija vrijeme”. Nakon par dana mi je vratila knjigu i rekla: “Pi, kako oni đao ubi babu i ukra joj zlato. Pi, miči mi ovo”.
Moji roditelji su bili uz nju kada je umirala u svojoj kući na selu. Gasila se tiho i samo su po njenim reminiscencijama shvatali da ide retrogradno mislima i dušom u životna sjećanja. Dozivala je djecu, vjerovatno sa vizijom da su u polju.” Ajte đeco u kuću, ajte moji crnogorci!”
Dan pred smrt, zvala je Miloša. Takvog nema u našoj široj porodici. Mama kaže da je bila jako zadovoljna i da se samo smiješila pominjući ga.
Kasnije nam je tetka rekla, da je Miloš bio “džandar iz Grahova”.