Znate onu situaciju kad morate da sedite na nekom mestu, kad neko nešto izlaže, predaje, al to nešto vas ili potpuno ne interesuje i ne postoji situacija u kojoj bi vam neki od izloženih podataka dobro došao, il predavač svoj posao radi izrazito loše, pa vam je sve veći napor da ga slušate, čujete, ostanete budni.
A oči vam se same sklapaju.
Par puta nisam izdržala pa zaspala tako da su i drugi primetili. Pala mi glava, što znam, a drugom prilikom kažu da sam krenula da pikiram sa stolice i trgla se pri tome.
Hajde kad se desi, desilo se. Blam te, izvinjavaš se onoliko, pa se posle to spominje u svim opuštenim prilikama, nego najgore mi ono kad osetim da me obara i ne znam šta da uradim da ne zaspim.
Probam da se vrtim po stolici, da se ipak skoncentrišem na ono što se izlaže i u tome nađem neki svoj smisao.Najbolje ako predavač ima uzrečicu pa mu lupam recke koliko je puta upotrebio, to umelo da pomogne. No i pored svega nekad bude toliko dosadno da ni za to volje nemam. Onda mi dođe da poludim.
Skoro me jedno prilikom opet uvatilo, i budnom me održala samo ideja da ću o tome pisati na blogu, pa je red da da to sprovedem.
Ko zna kakva sve iskustva drugi imaju, a možda dobijem i neki pametan savet za buduće slične prilike.