Oni svojom interpretacijom pišu novu Bibliju, tačnije Knjigu postanja. Samo što u njihovoj Bibliji na početku nije više reč, već pogled. Po njima, ovaj naš, a i svaki dugi univerzum ili ne postoji ili egzistira samo kao mogućnost. Svaka čestica, a od njih je sačinjen čitav univerzum, može postati stvarna tek ako i kada oni na nju usmere svoj svevišnji pogled.
Tačno je da je mene na taj kraći odmor u francuske Alpe Ervin poveo sa sobom. Međutim, nismo pošli sami, jer ja bez mog Rudija nisam htela da idem. Ervin se protivio, ali ja sam bila uporna. Na kraju je pristao. I tako su Ervinova supruga Ana i Artur, moj suprug a Ervinov prvi asistent, ostali u maglom obavijenom Oksfordu, a ja, Ervin i Rudi smo otputovali i smestili se u udobnu vilu u podnožju sunčanih Alpa. Ah, umalo da zaboravim i ovaj detalj, činjenicu, kako bi ste se učeno izrazili vi fizičari, Ervinu nisam dozvolila da na taj odmor, ponese ni jednu knjigu, svesku, pa čak ni olovku. Htela sam da čitav odmor posveti meni, a ne da moje telo bude samo pauza između njegovih proračuna i jednačina.
Prva tri dana proveli smo kao u bajci. Iz toplog kreveta izlazili smo samo nakratko, da se prošetamo, udahnemo sveži planinski vazduh i okrepimo u obližnjoj gostionici. Četvrte noći, međutim, umesto da nastavimo tamo gde smo pretnodnih noći stali, Ervin je iznenada, ničim izazvan, počeo da priča o Kopenhagenu i o tome kako se u tom gradu i dalje pogrešno interpretira nekakva mehanika. Kvantna mehanika, čini mi se da je rekao. Da mi je to pričao dok šetamo planinskim stazama ili u gostionici dok čekamo da nam posluže večeru, razumela bih. Ali Ervin je to govorio u našoj postelji dok sam ja moja vrela bedra tiskala uz njegove prepone. U početku sam se pravila da ga pažljivo slušam, misleći da je njegova priča o Kopehenhagenu i mehanici samo izgovor za predah koji je muškarcima, pa i mom Ervinu,neophodan da obnove snagu. Ali ne! Ervin nije prestajao.
Zamisli ti to, Hilda, Verner tvrdi da su čestice negde između mogućnosti i stvarnosti, govorio je zagledan u jednu tačku na plafonu, a Nils da čestice i ne postoje dok ih posmatrač ne opazi.Maks se slaže i sa jednim i sa drugim. Shvataš li ti, Hilda, šta oni to pokušavaju?
Nisam shvatala, pa nisam ništa ni odgovorila, ali umesto mene odgovorio je Ervin.
Oni svojom interpretacijom pišu novu Bibliju, tačnije Knjigu postanja. Samo što u njihovoj Bibliji na početku nije više reč, već pogled. Po njima, ovaj naš, a i svaki drugi univerzum ili ne postoji ili egzistira samo kao mogućnost. Svaka čestica, a od njih je sačinjen čitav univerzum, može postati stvarna tek ako i kada oni na nju usmere svoj svevišnji pogled. Tako ovo novo Sveto trojsto, u kome je Nils otac, Max sveti duh, a Verner sin, tvoračkim pogledima stvara kvantni svet.
Dok je on govorio ljubila sam mu vrat i adamovu jabučicu, jednom rukom mazila grudi, a drugom međunožje. Takvim nežnostima moj Ervin nikad nije mogao da odoli, ali ovog puta njegovo telo nije odgovaralo na moje vrele želje i milovanja. Nastavio je da govori, a što je on više govorio, ja sam ga sve manje razumela.
Znaš li ti, Hilda, primera radi, šta se događa sa elektronima dok ih ne gledamo? Naravno da ne znaš, a to ne znaju ni svi kvantni fizičari ovog sveta. Međutim, Nils umesto da prizna da ni on ne zna, lakonski odgovara: „Ništa se ne događa“ . Ne možemo da posmatratmo kvantni sistem, a da ga ne promenimo, tvrdi Nils, a šta je bilo pre toga ne postoji način da saznamo. Kada sam im ja svojom jednačinom pokazao i dokazao talasnu prirodu elektrona pre nego što ih vidimo, postavilo se pitanje misterioznog kolapsa, odnosno kvantnog skoka elektrona u tačku. A kako je Sveto trojstvo odgovorilo na to pitanje? Nikako. To ostaje problem, kažu, ali oni to i ne smatraju problemom. E, sa tim se ja, draga moja Hilda, nikako nisam mogao složiti. Ti prokleti kvantni skokovi udaljili su me od traganja za kvantnom istinom.
Udaljili su i mene, ali ne od kvantne istine, već od Ervina. Naravno, ne zauvek već samo za tu noć. Okrenula sam mu leđa i zaspala.
Sledećeg jutra zatekla sam Ervina kako gol golcat sedi na podu zagledan u mog Rudija, krupnog mačka plemenite angorske rase, koji je sklupčen na krevetu kraj mojih nogu spavao nevinim snom. Ervin više nije govorio, ali po borama na čelu i tamnijoj boji njegovih plavih očiju znala sam da duboko razmišlja. Nisam htela da ga prekidam. Ustala sam, ogrnula ga toplim ćebetom i sišla u kuhinju da pripremim doručak.