Često imamo u novinama slučajeve vršnjačkog nasilja, ili problema sa ponašanjem dece u školi.
Roditelji krive učitelje, učitelji krive roditelje, a istina je negde na sredini.
Problem sa ponašanjem ne mogu rešiti učitelji, niti vaspitači, već sami roditelji i to tako što treba da budu i strogi i blagi u isto vreme, sada na koji način dozirati i jedno i drugo, malo je teže, a učimo zajedno i deca i mi, svaki dan.
Ovaj blog pišem zato što je moja koleginica isključila telefon onoga trenutka kada je ušla na čas, pokušavajući da da primer svojim đacima da se ne telefonira za vreme časa.
Njeno dete je imalo saobraćajku, i niko nije uspeo da je dobije na telefon, jer je bila nedostupna. Htela je da da primer svoj deci, a svome detetu nije mogla pomoći.
Kada su je uspeli dobiti na telefon, bila je stabilizovana u bolnici i hvala Bogu, dobro je prošla.
Da se nešto loše desilo detetu, mislim da nikada ne bi sebi oprostila, što je davajući primer drugoj deci, uskratila pomoć svom detetu.
Drugi problem u školskom sistemu je da imamo skraćeno vreme pedagoga, psihologa i defektologa. Ta tri najpotrebnija stručna kadra su nam sa skraćenim radnim vremenom u školama, a dece sa problemima u ponašanju je sve više.
Roditelji rade sve duže, deca su prepuštena sama sebi, a sistem opomena i kazni u školama ne daje rezultate. Mamini i tatini sinovi, sve su bahatiji, jer mamino i tatino dete nikada nije krivo, svi drugi jesu.
Kada sam bila mala, negde u petom razredu, sam odlučila da napišem puškicu iz matematike, ne secam se šta je bilo. Mrzelo me je da učim i rekoh provući ću se.
Na sred kontrolnog, neko kuca na vrata učionice i eto ti moje majke. Dosla kod nastavnice, zadigla mi rukav i puškica. Kec ko vrata. Plačem ja, kao kiša, a moja majka će: „Ako ne naučiš sada da budeš čovek nikada nećeš".
Nikada više nisam u svom životu pisala puškicu. Istraumirana mojom majkom, plašila sam se i na pomisao na njih, ali zato jesam pomagala svojim drugarima, i bila sam bolji šaptač od svih. Tu su me negde na trećoj godini srednje profani uhvatili šta radim i večito me slali po kafu dok traje ispitivanje.
Elem, ova vaspitna mera mi je srce slomila na milion komadića, ali sam sličnu primenila i na moju naslednicu.
Ona ima sve petice, brzo kapira, slika, radi sa keramikom, ide na hor, elem sve joj dobro ide, ali neće da radi domaće zadatke.
Učiteljica joj je jedna predivna žena, i zaista se trudi oko dece, ne pravi razliku i svakome detetu se podjednako daje. Međutim, zbog njenih dobrih ocena, nije želela da je kazni za domaće zadatke, pa sam je ja zamolila da joj da zbog minusa jedinicu u skladu sa svim crvenim obeleženim stranama u pčelici-matamatika, a ima ih puno.
I dala joj je, a ja sam je kaznila jer sam joj zbog te jedinice zabranila da se igra sa drugaricama dok sve one strane ne popuni. Tu noć sam preplakala, setila sam se onog zavrnutog rukava i moje prve i jedine jedinice.
Majka mi je tek juče rekla kada sam joj ispričala šta sam uradila da je i ona tu noć plakala.
Nikada nisam želela da imam sve petice, niti sam se trudila oko njih, jednostavno sam volela da učim, a sada dok gledam ovu moju malu, kako guta knjige koje joj kupujem, znam da je njoj dosadno da sabira i oduzima, ali mora, jer čovek se ne postaje ako samo radiš šta voliš, već i ako se trudiš da naučiš i upoznaš i neke druge nauke, da stičeš znanja i da sve svoje kapacitete iskoristiš za dobrobit pre svega sebe, a onda i drugih.
Kada vam kažu da je dete bilo lošije, ili da je imalo problem u ponašanju, ili ako primetite bilo šta neobično reagujte odmah.
Nemojte da krenete od činjenice, on ili ona ne bi, verujte mi da ponekad baš bi.
Juče mi je pedagoškinja škole, jedna divna žena rekla da decu ne određuju ocene, već kakvim ih mi oblikujemo. Žalila sam joj se da sam možda pogrešila, ali mi je rekla da nisam, već da insistiram da izvršava obaveze, jer se pomoću njih sazreva.
Eno je sada u sobi, čita Saru Kej oduševljena i srećna jer joj se knjiga dopada, a matematiku, radi, samo ako sedim pored nje i ne mrdam se. Za nešto je teram, za nešto ne.
Trebalo bi da apelujemo na Ministarstvio prosvete da vrati pune fondove svim onim stručnjacima dok ne bude kasno, jer deca uče i kroz život sazrevaju, a bez naše pomoći, biće ostavljeni na milost i nemilost onima kojima je u cilju da budu nepismena, tupava i bahata, jer mogu da rade sa njima šta hoće kada odrastu.
Dajmo deci šansu, samo njih imamo, ona su nam sve.