Vec neko vreme razmišljam da li da započnem ili ne ovaj blog, i sedim ispred tastature.
Naizmenično se proganjamo pogledima, i sedoh i počeh.
Ponekad je teško naći prave reči za dobar početak, a ponekad ne.
Danas ih ja biram, biram jer ne želim da povredim nikoga.
Ne znam kada je počela ova netrpeljivost među nama, da li su za to krive devedesete, ratovi, progoni, ne znam zaista, ali znam jedno, niko nije kriv do nas samih i istina je uvek negde na sredini puta, tu gde se posle kiše pojavi duga, samo što i ona i to Sunce koje oboje nebo traju duže nego li svi sunčani dani pre ili posle. Taj trenutak je najlepši i moramo ga pamtiti takvog jer nam on predstavlja sve ono što je dobro i lepo na svetu.
Svetlost protiv tame,eto to su duga i ti sunčevi zraci.
Sve je počelo kada su se pre par dana u novinama pojavili članci o upadima u naselje i tučama, a onda su se pojavili kontra članci kako Romi ubijaju jedni druge i zarad čega?
Zarad čega se mi svi mrzimo? Zarad čega druge učimo toleranciji, a sami smo netolerantni jedni prema drugima?
Znate koja je najveća briga majke kada se dete rodi, pogotovo ako je rođeno pre vremena,pa još u inkubatoru?
Da li će imati dovoljno mleka da dete doji, to je najveća briga majke i lekara.
Od majčinog mleka, dete postaje snažnije i otpornije,a samim tim i zdravije. Pa dobro drage moje majke, kada detetu kažete, ukrašće te Ciganka nemoj tamo da ideš, želim da znate da sam ja donirala svoje mleko dok sam dojila ćerkicu i da me nije bilo briga koje je nacionalnosti dete koje ga pije, jer je dete dete, ni moje drugarice koje nisu Romkinje nije interesovala nacionalnost novorođenčadi, već samo da sva deca budu budu zdrava i voljena jednog dana, pa vas pitam, ako mi kao majke nismo pravile razliku, zašto ih vi onda učite mržnji kada su možda rasli i jačali se na mleku iz grudi jedne Romkinje, Srpkinje, Čehinje... zašto?
Ako vaši muževi, očevi nemaju razumevanja, onda vi kao majke i sestre treba da kažete dosta je.
Dosta je mržnje, nasilja. Dosta.
U parkićima, vrtićima, školama, na ulicama, u naseljima, svuda treba da budemo prisutni i da se jedni prema drugima ophodimo sa poštovanjem.
Svi pričate o getoizaciji romskih naselja i kako je tu zabranjen pristup, pa ta zabrana je obostrana, jer ako oni ne mogu da uđu na igralište ili park, već se teraju odatle, onda će i oni druge terati sa svog praga takođe.
Nikakvo zlo ne nastaje preko noći, međutim i Srbi i Romi su oduvek na ovim prostorima delili i dobro i loše, i deliće ga i dalje. Zašto se onda prave razlike, kada je mleko iste boje, krv je iste boje, srce je iste boje...
I da li biste ženu koja vam spasi na ovakav način dete šikanirali? Zamislite da ona sa detetom sedi pored vas u parkiću, i da čuje rečenicu nemoj da se igraš sa njima jer su to Cigani, a mozda je mleko iz njenih grudi spasilo život vašem detetu...možda se samo na trenutak stavite u njenu kožu. Srce joj slamate, a da to ni ne znate.
Sve majke koje su donirale mleko, su ga dale iz ljubavi i na toj velikoj ljubavi su se deca osnazivala,zato vas molim nemojte ih učiti drugačije, nemojte ih trovati.
Jer deca postaju ljudi, a odrasli ne menjaju tek tako svoje loše navike.
Da se Leskovac ne ponovi.