Konačno rešenje u Srbiji - Judenlager na Sajmištu
-studija slučaja-
Kristofer Brauning (Christopher R. Browning)
Život u Judenlageru bio je veoma surov, naročito krajem decembra i u januaru, kada su temperature bile tako niske da se reka Sava zaledila. Ogromne sajamske hale nisu grejane. Da bi se dobilo što više prostora za smeštaj interniraca, da bi više hiljada ljudi moglo da se nagura u dva velika paviljona, bilo je podignuto nekoliko spratova drvenih skela, do kojih su zatočenici morali da se uspužu na kolenima i rukama. Pored gladi i hladnoće, jedan od uzroka umiranja bio je i prinudni rad u grupama logoraša koje su lopatama čistile sneg na obližnjem aerodromu. Osnovana je "samouprava" interniraca ("starešina logora" bila je jedna žena od nepunih trideset godina po imenu Sarfas) čiji su članovi svakog jutra podnosili raport komandantu. U logoru su Jevreji obavljali i administrativne i fizičke poslove, uključujući patroliranje unutar ograde da bi se zatočenici držali na udaljenosti od žice. Bilo je zabranjeno unošenje hrane u logor, a deca koja bi se provukla kroz nenaelektrisanu žičanu ogradu da bi u predgrađu Zemuna prosila hranu dobijala su batine kad bi bila uhvaćena.
U oktobru je, prema nemačkim procenama, u Srbiji bilo ukupno oko 20000 jevrejskih žena, dece i staraca. Početkom decembra, u vojnoj komandi se očekivalo da će na Sajmištu biti internirano oko 16000 Jevreja i Roma. Pokazalo se da su obe ove procene bile previsoke. Do 15. decembra, broj jevrejskih logoraša bio je 5291 lice. Kako su tokom zimskih meseci i Jevreji iz drugih delova Srbije deportovani u logor Sajmište, ukupan broj jevrejskih interniraca se postepeno povećavao. Međutim, ne podudaraju se se postojeće dve grupe brojeva. U jugoslovenskim dokumentima (Uprave grada Beograda, Odeljenja za socijalno staranje) naveden je broj od najviše 6800 interniraca do kraja februara. U nemačkim dokumentima naveden je za isti period broj od 5780 lica. Nova grupa od 500 Jevreja iz Kosovske Mitrovice deportovana je na Sajmište 19. marta, pa bi tako ukupan broj dostigao 6280 lica. Prema nemačkom komandantu, SS-unteršturmfireru Herbertu Andorferu, najmanje 10 odsto zatočenika činili su Romi, a moguće je da se brojevi razlikuju zbog toga što jedan predstavlja ukupan broj interniranih lica, a drugi obuhvata samo jevrejske internirce. U svakom slučaju, nijedan od ovih brojeva ne odražava prilično veliku smrtnost tokom zimskih meseci, pa stoga zvanična jugoslovenska procena da je 7500 Jevreja umrlo u logoru Sajmište izgleda prilično umerena.
Čak i u slučaju da je ukupan broj interniranih u Judenlageru Sajmište bio znatno niži od prvobitnih nemačkih očekivanja, snabdevanje logora predstavljalo je problem. Gotovo odmah po otvaranju logora, Nemci su se žalili na nedovoljno snandevanje. Već 31. decembra 1941., prvi komandant logora SS-šarfirer Edgar Enge tražio je da se sledovanje hleba udvostruči, što je Oberkriegsverwaltungsrat dr Rance (Ranze), iz feldkomandature 599 jednostavno odbio. Devet dana kasnije, Enge je zatražio da se isporuke mleka povećaju za 33 odsto zbog velikog broja obolele dece. On je taj zahtev potom potkrepio i nizom žalbi zbog velikog broja neispunjenih naloga za isporuku namirnica, a i zbog lošeg kvaliteta kvaliteta onih koje su isporučene. Potom je novi komandant Herbert Andorfer stavio primedbu da količine namirnica za čiju su isporuku izdati nalozi predstavljaju apsolutni minimum neophodnih sledovanja i zapretio da neće dati priznanice za isporuke dok svi nalozi ne budu ispunjeni. Uprava grada Beograda je tada upozorila svoje Odeljenje za socijalno staranje da su Nemci spremni da tuže one koji su odgovorni za neispunjavanje naloga za isporuku hitno potrebnih namirnica. Bar do tog trenutka su se nemački komandanti ponašali kao da ne znaju da će njihovi zatočenici uskoro biti ubijeni.