...otišao tako daleko, da samo pomisli da bi planeta u trenu ostala bez takve sportske legende... :(
Ceo sportski svet, ali i one koji uopšte ne prate sport je pomračila tragična vest o pogibiji jednog od najvećih košarkaša i ne samo košarkaša nego i sportista uopšte. Kobi Brajant je juče nastradao u padu helikoptera zajedno sa svojom 13-ogodišnjom ćerkom i još sedmoro ljudi.
Lično mi nije bio među najomiljenim košarkašima, ne zbog košarkaške veštine koja je bila apsolutno neosporna, nego najverovatnije zbog nekih potpuno subjektinih utisaka...
Lepo je neko napisao da je svaka generacija imala svog idola, okvirno 60-ih Čembrlen, 70-ih Džabar, 80-ih Medžik, 90-ih Džordan, 2000-ih Kobi, 2010-ih LeBron...
Moj košarkaški idol je svakako bio Džordan, to je prilično određeno pripadnošću nekoj generaciji + što je 90-ih NBA košarka bila u najvećoj ekspanziji (u velikoj meri zahvaljujući i našemo Bori Stankoviću i nedavno preminulom Dejvidu Šternu), a Kobi je došao kao naslednik, kao neko ko je svrgnuo s trona obožavanog kralja, neko ko je "kopija"...
Inače možete na YT da vidite klipove i uverite se koliko potpuno savršena kopija bio, što je samo po sebi nemoguće, da je moguće - svako bi bio kopija, ali je samo Kobi dostigao to savršenstvo.
Čak je i sam Džordan tvrdio da je jedini igrač koji bi mogao da ga dobije 1-na-1 upravo Kobi. To su neka uobičajena peckanja najvećih sportskih legendi (koje nesumnjivo imaju ogroman ego), ali njih dvojica su zapravo bili dobri prijatelji, čak i više od toga, Majkl ga je doživljavao kao mlađeg brata i pravog košarkaškog naslednika.
Opšte je poznato da je bio fanatik, da je išao preko svojih neslućenih granica, da je celog sebe davao košarci. Imao je neverovatno samopouzdanje, do nivoa arogancije, nikada nije pristajao na poraz, na prosečnost. Možda taj njegov stav najbolje opisuje rečenica "Pre ću šutirati 0/30 nego 0/9. Tih 0/9 znači da si pristao na poraz, da si odustao".
Mnogo je trenirao, nikada se nije štedeo, često je igrao i sa povredama. Takođe se zna da je voleo da pomaže drugim sportistima. Ima neka priča kada bio se dogovorio sa nekim (isto košarkaški superstar, ali da me bijete ne sećam se o kome se radi) da se nađu neki dan za vreme letnje pauze i treniraju. Kobi je zakazao trening nešto ekstremno rano 5-6 ujutro i onda su satima uvežbavali neku fintu do pefrekcije, i kolega u podne mu kaže moram didem, a Kobi mu otprilike odgovori "ali sada sve ovo isto moramo da uradimo i s druge noge"...
Iako je pre 4 godine prestao sa aktivnim igranjem košarke (mada je poslednje 3 sezone "vegetirao" zbog ozbiljne povrede ligamenata), a povukao se holivudski kako i dolikuje sa 60 poena (na nogama sam dočekao tih poslednjih par minuta, već je odavno bilo svanulo) uspevao je da i dalje bude vrlo aktivan i u žiži sportske javnosti. Bio je promoter SP u Kini krajem leta, a bukvalno poslednje veče proveo je bodreći LeBrona da ga pretekne na 3. mestu strelaca svih vremena u NBA i iskreno mu čestitao na dostignuću (a LBJ se zahvalio rečima da je srećan što je postao besmrtan kao Kobi, kakva ironija sudbine, ali legende ne umiru...). Čak je u petak u intervjuu na ESPN-u Novak posebno zahvaljivao Kobiju (nazvavši ga svojim mentorom) na pomoći prilikom povratka posle povrede...
Mogli ste da ga volite ili ne, ali niste smeli da ga ne poštujete. Ovo je veliki gubitak, svet je u neverici, od sinoć sam pod utiscima, jedino iole smisleno što mi pada na pamet je vrtim njegove klipove...
Nekad se nešto ne ceni dovoljno dok se ne ostane bez toga, veći deo njegove prebogate karijere sam ga posmatrao kroz neku nazovimo je "osuđujuću" prizmu, izgleda da sam se plašio Crne Mambe, umesto da se prepustim i uživam. Takva veličina se jednom rađa, on je prerano otišao, ali njegovo ogromno nasleđe nastavlja da živi.