Poznata francuska izreka “što se više menja, sve je više isto” je cinična konstatacija o stanju, ili situaciji u kojoj se nalazimo. Ona je, po mom mišljenju, univerzalna jer mi se svi, dokle pamćenje i istorija dopiru, uvek nalazimo u nekom stanju ili situaciji.
Ova korona situacija čoveka prosto izaziva da počne da razmišlja o tome kako će biti posle. Posle je kad korona situacija prođe.
Ima ljudi koji veruju da će posle sve biti drugačije, da će nekakvo novo jutro svanuti u kome će pred-korona nepravde biti ispravljene, da će doći do otrežnjenja i da će ljudi uvideti istinu o svom kratkom i beznačajnom postojanju i učiniti nešto da mu daju značaj. Ukratko, da će se naći novi Smisao. Više ništa neće biti isto, govore.
Nije loše setiti se da je sličan sentiment obuzeo veliki deo planete, ili barem onog dela koji se zove Zapad, posle Velikog rata (Španski grip da ne pominjem). Taj Weltschmertz (duboga tuga o neadekvatnosti i nesavršenosti sveta), najpopularnije izražavan u romanima Remarka, i malo ozbiljnije u poeziji TS Eliota i ostalih ratnih pesnika (S. Sassoon, E. Pound), je potrajao neko vreme, i uglavnom se ugasio.
Par decenija kasnije došlo je do one kasapnice zvane Drugi Svetski Rat. Kao veliko otrežnjenje od tog šoka došao nam je Egzistencijalizam kao mentalno-sentimentalni okvir unutar koga se formulisao novi Smisao u obliku Apsurda. Ali, taj zanos je trajao kratko. Umesto da se “opameti”, svet je postao brutalniji (ovo je striktno moje mišljenje). Rat i ratovanje je postao deo svakodnevnog života.
Ukratko, postoji vera da će neki šok, neka trauma, da nas osvesti, da nam otvori oči i uputi nas u dobrom pravcu.
Ta vera je, mislim, posledica naše milenijumskog mentalnog nasleđa zasnovanog na biblijskoj mitoligiji, i ovo mislim u potpuno sekularnom smislu. Veliki deo Zapadne mitologije se zasniva na judeo-hrišćanskom nasledstvu. To je prosto tako.
Poslednja knjiga Biblije (Jovanovo otkrovenje) je naslovljena Apokalipsa ili Revelations na drugim jezicima. Reči Apokalipsa i Revelations u osnovnom značenju upućuju na “skidanje vela” ili koprene sa očiju, tj. trenutak kada nam se jasno ukaže prava slika sveta oko nas.
Da se vratimo na osnovnu temu. Da bi došlo do otkrovenja, ili progledavanja, neophodno je da dođe do šoka, a taj šok nam donose četiri jahača apokalipse, Suša (Glad), Bolest, Rat i Smrt. Šok Bolesti je danas aktuelan, pa da se na njega fokusiramo.
U nekim verzijama, jahač Apokalipse zvani Bolest je imenovan Crna Smrt, ili kuga. Sasvim razumljivo, jer je tokom srednjeg veka kuga odnela milione ljudi. Koliko su posle toga ljudi “progledali” nije sasvim jasno.
Ukratko, osnovna ideja je da bi neki veliki šok, kao ovi šokovi navedeni gore, mogli da dovedu do toga da se ljudi trgnu, da sagledaju svoje istinsko stanje u životu, na planeti, i da će ispraviti nepravde koje ih muče.
Današnja korona situacija , u stanju karantina, je idealna prilika da se o takvim stvarima razmišlja. Ovde smo čuli i pročitali takve ideje: o sasvim novom uređenju sveta, o novonastalim međuljudskim odnosima, o solidarnosti tipa “svi će ljudi braća biti”, jer trenutno smo svi, baš svi, u istim nevoljama i to će nas približiti. Pa, dragi ljudi, good luck with that.
Sudeći po tome šta se zaista dešava u ugroženim zemljama, ja ne delim taj optimizam da će svet oko nas da se značajno promeni posle ove korona situacije.
Po mom mišljenju, korona će svakako proći, ali situacija svakako neće.