Danima slušam Kurt Weila, u poluseni sobe i razmišljam, kakav bi naš svet bio kada ne bismo bili indoktrinirani raznim glupostima kojima nas bombarduju svakodnevno...
Bez upiranja prstom jedni na druge, bez tačke i zareza, bez ikakvih zagrada, interpunkcija, kakav bi naš svet bio, kada bismo iskreno pogledali jedni druge u oči i rekli, volim te ili izvini, umesto svih gluposti koje nam izleću nekontrolisano iz nas.
Kakav bi naš svet bio kada bismo jedni drugima u očima videli iskrenost, bez pretvaranja i osetili toplinu zagrljaja bez hladnoće.
Eto, danima slušam Kurt Weilla i u toj muzici vidim umetnost, koja ne bledi, ljubav i topli zagrljaj.
"Maybe its true
I found him in the star
In the call
In the blue
But it never was you
It never was anywhere you
Anywhere, anywhere you"