Ovih dana samo razmišljam o šećeru, ali ne o onom kupovnom, ili dijabetesu, već o šećernom životu, o ljubavi i mladosti.
Elem, sedim ja tako danas kući i razmišljam se, majko mila, imam 12 kg više i sama sebi sam nezgrapna. Krenula sam i na vežbe, majke mi mile, na neke sa strujom, al kilaža da padne, ne pada.
Sedim ja tako danas i u ruci mi je bela toblerona, ona hvala Bogu nema gluten, pa rekoh Nataša kako si se tako ugojila uopšte mi nije jasno.
Onda se pogledam u ogledalo i kažem sebi, hm nemaš bore, makar to, pa pogledam u tu tobleronu, da je uzmem ili ne uzmen?
Mami me bre...gleda u mene onako masonsko trouglasta, priziva me. Meda mi je naslonio na noge glavu, zna da imam nešto kod sebe za jelo, pa kuka i uzdiše, ali on ne sme da je jede.
Sedim tako i gledamo se nas dve.
Šećer i ja. Ko će koga da pobedi na kraju.