Prethodno veče, nakon napornog radnog dana na plus beskonačno, odem sa dve poznanice na kolače i kafu. Raspričamo se sve u 16 i dođemo do priče o tri nama poznate dame koje nisu među živima. Sve tri su bile smatrane moćnim ženama, i sve tri mučno nestajale i nestale iz života. Jedna je 4 godine nepokretna i u bolovim čekala sudnji dan... druga se za dva meseca istopila a onda još deset meseci u polusvesnom stanju čekala svoj kraj, a treću je brutalno ubio neki ludak.
Dosta dobro sam ih poznavala. Jednu čak mnogo volela. Moj zaključak je bio da su sve tri bile beskrajno arogantne, ohole, da su se osilile, prezirale ljude, prezirale život i samo ponekom, retkom i u retkim trenucima, davale deliće sebe i deliće naklonosti.
Dođem kući i saznam da je umro Dino Dvornik.
Ali, na sreću, moj mali pas, intimno prozvan Čista Radost, odagna tmurne misli, insistirajući na igri i ludiranju.
Vratih se na njih, na te tmurne i tužne misli, pre dva sata. Javiše da obdukcija nije utvrdila uzrok smrti Dina Dvornika. Kažu, čekaće se toksikološki nalaz.
No, nije to razlog što pišem. Ponukalo me to što je njegova supruga izjavila da je Dino upravo spremao nekakav performans, hepening, nekakvu sprdnju na temu sahrane. A život mu je priredio realno, a ne umetničko izvođenje. Užas.
Pa se setih kako je Toše pevao tužne pesme, kao da se oprašta i kao da na ovoj Planeti nema ničeg više što bi moglo izbrisati tugu iz pesama i njegove duše. I setih se groznog spota iz neke novogodišnje emisije gde on peva 'Jer moj je život igra bez granica, umorna priča, trganje stranica...' a oko njega plešu, slavljenički, aritmično, neprimereno... Uh.
I onda, setih se i pesme 'Kad bi bio ranjen krvi bi' ti dala, oba svoja oka kad bi bio slep' koju je Ceca promovisala i pevala upravo one zime kad joj je muž ubijen. I to je zastrašujuće, bez obzira o kome se radi. Ovaj spot je još gori jer ona nastavlja da je peva sa sve onim 'Idemo... svi...ajmo... ruke gore...'
I razmišljam, naravno, o svima njima... O mojim poznanicama, koje su takođe bile nekakve javne ličnosti, i Dinu, Tošetu, Ceci - da li je to predikcija, predosećanje, slučajnost ili arogancija koja je, nimalo slučajno, nazvana Prvim smrtnim grehom!? Ili je njima bilo dosta života, pa su privlačili njegov kraj. Je l' to bio live performance stare pesme?
Jeste li i vi primetili neku čudnu vezu između pesama i sudbina... ponašanja i tragičnih okončavanja života? Je l to kazna, arogancija ili sudbina? Šta vi mislite?
PS Šta god, ja vrlo vodim računa o onome šta pevam i pevušim, šta pričam i pišem, i posebno šta mislim i radim. Zato ne volim crnjake, ne volim prepričavanja ružnih stvari u sitna crevca, ne volim horore, ne volim realne slike iz operacionih sala, s ratišta i područja posle katastrofa. Ne gledam ništa ružno, ako ne moram, iako imam dobar stomak i nisam gadljiva. Jednostano, čuvam svoju glavicu od ružnih scena. Mislim da tako treba.