Gdegod da krenem, svuda mi se kače, i sa mnom bi da se gnjave, deca i psi. Muška deca i ženski psi. Valjda sam sa tim zverkama uvežban. Sin od gospođe crnkinje, što drži radnju u prizemlju, Pirule ga zove majka, kad me vid pruža ruke iz kolica i, hoće da ga bacam u vazduh. A mala Karmen, ćerka od Margaride s drugog sprata, kad me ugleda, obeznani se od plača i krije lice. Kerovi reže na mene, a kuje mi se umiljavaju.
No, lako je nama ljudima. Nas je Bog, ili kodog već, stvorio prilagodljivima. A pas je, s jedne strane osećajno biće, a s druge ne ume da se navikne na promenu. Pa pati.
Kad smo se doselili u Lisabon Anđelina se najednom našla (ali ne i snašla) u stanu. Teško joj je bilo da se posle sedam godina života u privatnom carstvu od tri brda navikne na život među zidovima. Toliko je tokom cele zime bila snuždena, da nas je srce bolelo. U gradu je zazirala od ljudi i lajala na sve što ranije nije videla: na crnce, starce, časne sestre iz manastira iza ćoška, ljude u invalidskim kolicima. Hrabra čuvarkuća, koja je ne jednom ugrizla uljeza, dobijala je napade straha kad izađe na ulicu. Istrči, ispiški se odmah tu, pa se trkom vrati i počne da grebe kapiju. Baš sam danas ponovo primetio ogrebotine od njenih kandži na ulaznim vratima.
Kada smo se na leto vratili u prirodu procvetala je. Istina je da je na selu mnogo manje lepa, onako uvaljana u prašinu kao kroket, musava od kojekakvog đubreta koje je jela, ali srećna. Od leta je nismo ni dovodili natrag u Lisabon. Od dva zla izabrali smo ono za koje smo mi mislili da je manje, sve u nadi da će se, kad nije mogla da se navikne na stan, navići na naša produžena odsustva.
Mene je, to je (makar meni) bilo očigledno, volela najviše od svih. Kaže veterinar da je to prirodno - psi su bića jednostavnog uma, u jednom jedinom osećanju vole, cene i poštuju najvećeg u čoporu. A u našem čoporu ja jesam i najviši i najjači - Alfa. Kad sam za Božić išao gore kod nje, isprva me u mraku nije prepoznala pa je zalajala, a kada je konačno shvatila da sam to ja - Alfa - onesvestila se. Samo se preturila na stranu. Kad se probudila, prvo je skakala kao kengur, nije mogao niko da je smiri, a uveče je spavala pored mog kreveta i svako malo proveravala kako sam i budila me svojim dahom, onim psećim, ne baš najsvežijim.
Imam ja neku mitsku baba Maru. Nikad je nisam video, meni je ona bila prababa ili čukunbaba i umrla je mnogo pre no što ću se ja roditi. Ona je bila iz Like i kad su posle oslobođenja gorštaci seli u vozove, krenula je i ona, već stara, u Vojvodinu. U kolonizaciju. U bolji život. Sedela je tamo neko vreme, čudna, sumorna, jeste to svima bio bolji život ali njoj nije. Njoj to nije bio život. Na kraju se s nekim svojim ispisnicima vratila u stari kraj da tamo samuje. Da ne umire u tuđoj kući.
Da se vratim mojoj dragoj Andji. Prošle nedelje Lucija je bila na severu. Išla je da poseti bolesnu majku, ali družila se i sa Anđom. Spavala joj je pred vratima od sobe, čuvale je (naravno Anđelina Luciju a ne ona nju), do nedelje. A u ponedeljak su Anđelinu našli mrtvu. Zavukla se u neki budžak, da umre sama. Sahranili smo je u avliji, ispod palme, gde je najviše volela da se izležava, jer tu je senka šarena, pa nije ni prevruće, ni pretoplo.
Od klinaca na ulici smo danas kupili nekog debelog belog miša. Doneli smo ga kući, sve sa kavezom. Ima crne okrugle oči, i ne plaši se ljudi. Umiljat je. Nema ime. Živi svoj život.
"Makar nam neće biti žao kad umre" kaže Mali.