Nisam vas pitala da li ste žena. :) Najdeblja knjiga u opusu poljskog pisca Vitolda Gombroviča je - piščev dnevnik. Evo kako počinje:
|
| |||||||
| ||||||||
| Ja? O, da! Uostalom, Gombrovič je bio nemilosrdno iskren egocentrik, pa je u ovo četvorostruko ponavljanje jedne reči sažeo pokretački motiv za pisanje svačijeg dnevnika. O tom motivu u opsežnim dnevnicima jednog Tomasa Mana ili Miroslava Krleže nećete naći vidljivog traga. Oni su svoja dela i književnost uopšte stavljali pre svega u politički i kulturni kontekst svog vremena. U Petak se i Gombrovič priklanja istom načelu i ispisuje preko hiljadu stranica dnevničkog svedočanstva o godinama 1953-1969.
| |||||||
Osvrćući se na prvi relevantan dnevnik evropskog građanskog romana, onaj koji je engleski pisac Danijel Defo davne 1719. stavio u pero Robinzonu Krusou, teoretičar književnosti Viktor Šklovski u svojoj knjizi „Za i protiv. Beleške o Dostojevskom" pravi zanimljivo zapažanje: Robinzon, svojevrsni usamljeni vladalac pustog ostrva, nije imao kuda da piše pisma, ali je u dnevniku svodio pismene rezultate osobenosti svoje situacije. Kada prozaičnost analize postane poetična, što je od Robinzona naovamo postalo manir u pisanju mnogih dnevnika, suočeni smo sa patosom egoizma. Eto nas, dakle, samo malo lepše rečeno, ponovo kod Gombrovičevog „ja".
Robinzon Kruso, kao i Dnevnik Ane Frank, spadaju ako se ne varam i dalje u obaveznu školsku lektiru. Nije nužno ovde obrazlagati zašto je naravno dobro što je tako. Indikativno je međutim za naše vreme, naše predstave o dobrom obrazovanju i „kvalitetnoj" kulturi to što dnevnik u stvari ima reputaciju nepodnošljivog kiča.
|
| |||||||
Tako se, nakon što smo ih konzumirali u propisano minimalnoj dozi (Robinzon i Ana Frank), dnevnici pomenutih pisaca Gombroviča, Mana ili Krleže najčešće ni ne prelistaju, za dnevnik Marije Baškirceve teško da iko i zna (jer ih u obaveznoj lektiri nema), dok nam se na drugom kraju dnevničke priče u lice ceri dobro unovčen sentimentalni kič, naša predstava o tipičnom (i ženskom!) dnevniku: Dnevnik Bridžet Džouns. Bez ostatka potvrđujući stereotip, taj dnevnik ni na šta ne obavezuje, on relaksira i zasmejava, a verovatno upravo zato što od njega ništa drugo ni ne očekujemo - mi ga često i čitamo i gledamo!
|
|
| ||||||
Naravno, nije baš tako strašno. Za ponekoga. Ima nas koji volimo da pročitamo dnevničke kolumne u Danasu ili na sajtu Radija Slobodna Evropa. I ima vas koji pišete i čitate blogove, odnosno ima nas koji smo došli na Blog B2 i u njemu zaglavili kao u retorti nekog virtualnog alhemičara.
A ja? :) Nikako od dnevnika da se odlepim. Moje malo, patetično i egoistično ja pisalo je dnevnik još u osnovnoj školi. Prvog impulsa se uopšte ne sećam. Drugi sam odlično zapamtila: nastavnica srpskog nam je u sedmom razredu dala zadatak da nedelju dana vodimo dnevnik. I ja sam to radila s voljom. U srednjoj školi je došlo do otrežnjujućeg razdvajanja književnosti od života; na časovima srpskog se čitala književnost (dakle, ne dnevnici, a pogotovo ne učenički!), dok je pisanje dnevnika postala potpuno privatna i, dakako, poprilično intimna rabota. No, ta je rabota u jednom trenutku zainteresovala i moju majku, što je dovelo do neviđenog rata u kući i moje odluke da, patetično neshvaćena, dvanaest debelih svesaka - spalim. Naravno da mi je danas žao, ali tu sam „shvatila" da dnevniku nije mesto u (socijalnom) životu.
|
| |||||||
| Patos egoizma je, međutim, terao svoje, te sam uskoro nastavila da pišem dnevnik. Uz povremene višenedeljne ili višemesečne pauze, koje su pri kraju postajale sve duže i duže, moj dnevnik se pretvorio u svaštaru koja je polako prestajala da bude ogledalo mog psihičkog i emotivnog života, a postajala je moj zapis o svetu oko mene. Istovremeno, često sam se pitala za čije oči ja to uopšte pišem? Taj osećaj, potreba, svest ili ipak varka o drugome ume prilično nevolja da vam zada kada ste odrasla osoba a pišete ni manje ni više nego dnevnik, ili „nešto" čemu ipak nijedno bolje ime ne umete da date. Selidba iz jedne zemlje u drugu, a sa stomakom do zuba, u tren oka je prekinula svaku dilemu. Svi preostali dnevnici odleteli su u stari papir. Izuzev jednog, koji se skrio među rokovnike u koje sam pravila beleške na fakultetima. Možda sam sentimentalna, ali sada verujem da taj jedini preostali trag mog dugogodišnjeg dnevnikovanja nikada neću uništiti. |
| ||||||
Da se na kraju još jednom vratim Gombroviču. On je i u tom smislu bio nemilosrdno iskren što je govorio da uvek zamišlja kako čitaoci komentarišu njegove dnevničke zapise. Ipak je, znači, reč o jednom „ja" koje ima potrebu za dijalogom sa svetom. Blog je, naravno, tehnički omogućio upravo to, stavljajući istovremeno isključivost patetičnog egoizma na klecave noge. A blogovi poput Bloga B92 pokazuje i više: nisu svi dnevnički zapisi (nikad ni bili) ograničeni na ljubavne i telesne jade jedne tipične i simpatične bucmaste plavuše.
Uz zahvalnost znanim i neznanim blogerima koji su me „kandidovali", i Dejanu koji me je pozvao da pišem, drago mi je što sam se našla u društvu koje piše, čita i komentariše ove online diaries, kako su prvi „blogeri" 80-tih i 90-tih voleli da nazivaju svoje blogove. Život mi mrsi racionalne konce, pa sad začikavam samu sebe da mi je dnevnik sudbina.
|
| |||||||