Mislim, ja jednostavno volim da se igram rečima. Da ih premećem, okrećem, tumbam, da osluškujem kako zvuče, da im nalazim prava mesta u rečenicama, da ih izmišljam, da pronalazim nove, da pamtim stare... Nekako, to mi je jedna od najlepših zanimacija koju umem da smislim.
Daleko od toga da se to desilo iznenada, na prečac, odjednom, onako iz čista mira i s neba pa u rebra. Naprotiv. Sitne naznake svega što će se dogoditi gamizale su, milele, puzale, plazile svuda oko nje godinama unatrag, ali, prosto nije imala vremena da ih primeti. Ako je koji malo uočljiviji znak i zapazila, nije mu pridavala pažnju. Ako je čak i pokušala da ga osmotri malo pobliže, sve ostalo čime se bavila bi joj istog trenutka odvuklo pažnju. Ako je zastala da razmisli i pokuša da ga dešifruje, buka svakodnevnice ju je vraćala kolotečini.
I tako je bledela, nestajala, čilila dok se nije sasvim samoponištila.
ILI
O NEDOSLEDNOSTI VREMENA
Nešto svakako nije bilo u redu sa njenom percepcijom proticanja vremena. I sada, kada je na tenane sa svih strana uspela da osmotri sva ta dešavanja koja su je u najmanju ruku zbunila, a na trenutke i prenerazila, i dalje nije bila sigurna šta da misli i koji bi se zaključci iz svega mogli izvući. Ono što je sigurno je da nije niotkud uspela da iščeprka bilo kakvo objašnjenje koje bi je zadovoljilo i postavilo stvari na svoje mesto na njoj prihvatljiv način.
Kako se samo stvari, događaji, lica, predeli povezuju na najneobičnije moguće načine - razmišlja dok pažljivo slaže hrpu sveže opranih svetloljubičastih peškira netom pristiglih sa naherenih, po obroncima brda rasutih, mahovinom obraslih provincijskih grobalja. Čitava jedna generacija naprasno je rešila da ode pred Svetog Petra u veoma kratkom roku, pa su se poslednji ispraćaji jedno vreme nizali kao na pokretnoj traci - gotovo mehanički i sa sasvim pomešanim osećanjima, a sa njima i ti bolesno bledi peškiri pristizali su jedan za drugim u kuću, kao da ih je uvek ista osoba kupovala u uvek istoj prodavnici.
O, da. Svoje pismo sam, kao što je red, napisala, potpisala, presavila i stavila u koverat, običan beli, pošto mi nešto doš'o blam da u ovim godinama koverte pravim od šarenih stranica časopisa k'o što sam nekad uobičajavala. Isti sam zalepila podrazumevajućim metodom lizanja ( koji princip je primenjen i na markicu ), nakon čega sam glocnula jednu breskvu, malo zreliju, da ubijem gadan ukus u ustima. Potom oprala ruke, obrisala ih, uzela plajvaz i uredno u desnom donjem kvadrantu ispisala adresu:
I gde baš sad da se zagubi? Stvar je hitna, da hitnija ne može biti, a nje nema ni od korova. Zna da je koliko juče, nedavno, pre nekoliko dana, skoro, nije baš sasvim sigurna kada tačno, bila zadenuta sa ostalim iglama u malo kinesko jastuče od svile sa sićušnim lutkama koje su posedale u krug oko njega u svojim pastelnim odelcima i igraju se duboke meditacije ispod svojih perčina, a sad je nema.
Objektivna činjenica: dvojac bez kormilara ( Zili i Nik ) ponovo jaše. Subjektivan osećaj: kao da su u pitanju četiri jahača Apokalipse ;).
Goksijeve fotografije već znate iz mojih prethodnih blogova. Za ovaj sam izabrala one koje se uklapaju u Hazart, umetničku disciplinu koju je na Blog uveo Doks, na čemu sam mu veoma zahvalna.
Svi naslovi su moji, tako da preuzimam krivicu na sebe ako vam se ne dopadaju.
Pa, da krenem...
ŠKOLJKA
Autor: Goran Stamenković
Dok se klackala kući u prepunom avtobusu stoje ći na jednoj nozi i gledaju ći ne zainteresovano kroz zamazan prozor, nije ni zapažala saobraćajne znakove koji su je važno obaveštavali da je tuda zabranjen prolaz svim vozilima preko 3,5 tona. O ruci joj je visio ceger u kome se klatio jogurat udaraju ći je ravnomerno po cevanici, a njoj je bilo samo do toga da se što pre dovuče do mira i tišine njenog doma. Meškoljila se sa ne lagodom jer joj se znojavi brusfalter usecao u kožu i zato je postajala sve nevroznija.
Evo me gde sam zagazila u trinaestu godinu kako sam se registrovala na Blog devedeset dvojke. Preporučila mi ga je jedna od mojih mnogobrojnih pobočnih zaova, tačnije, obratila mi je pažnju na pisanje Jelice Greganović.